A lažljivih crkvenih podvala s čudesima oko propagatora njihove vjerske ideologije koje su izmislili (proglasili svecima koji su sigurno sad u raju), ima na gomile. Prošećimo Zonom sumraka stoljetne katoličke obmane svecima i sveticama, kojima su varali i krali teškom mukom stečene novce naših predaka od stoljeća sedmog.
Ukiseljenu djecu iz bačve uskrsava Sveti Nikola - njegovo rebro obilaze milijuni praznovjernika
Za svetca svećenika tzv. Svetoga Nikolu, "znaju" mnogi. Vjerništvu željnom senzacija, crkvenjaci su prodali mnoštvo bajkovitih izmišljotina. Tako je Sveti Nikola znakom križa u Turskoj uskrsnuo troje djece koju je mesar ubio i ukiselio u salamuri planirajući to prodati kao svinjetinu (vidi sliku). Divnoga li čuda dobroga Boga Isusa i kompanije: "Čekam da mesar zakolje i ukiseli djecu, pa ću ih onda oživjeti".
Grka Nikolu je "zli" Dioklecijan bacio u tamnicu, kako to biva, ali "dobri" Konstantin ga izbavio. Taj svetac je smirio uzburkano more, čarobno umnožio tone žita, spasio tri mornara od egzekucije, a trima djevicama potajno dobacio miraz kroz dimnjak u čarape (kasnije su dodali da ga je njihov otac ulovio na djelu, jer kako bi uopće doznali da je Nikola to učinio). Srušio je i stablo opsjednuto demonom! (smokvu?) Iz njegova groba koje je ispod razine mora, nešto curi, što su proglasili da je čarobni ljekoviti iscjedak iz Nikolinih kostiju.
Venecija ima bočicu te čarobne mane, za koju je Crkva tvrdila da potječe iz 1100-te, kada su neki talijanski mornari navodno oteli Nikoline kosti iz groba u Turskoj. No na scenu stupa metoda C12, na čiji spomen crkvenjaci strepe. Godine 2002., znanstvenici obavljaju analizu i datiraju uzorak te mane, razotkrivajući da se radi o običnom biljnom ulju starom 700 godina.
To se još uvijek prodaje za oko 150 $. Ali ne taj smrdljivi mulj od Nikolinih raspadnutih kostiju, nego podvaljeno mirišljavo ulje.
Čak i Isus Krist bi se mogao postidjeti pred golemim čudesima toga svećenika iz Turske. Kao i barun Minhauzen. U pravoslavlju se opsesivno štuje po stotinama bogomolja posvećenih tome svecu. Godine 1966., grobnica u kripti ispod Bazilike San Nicola bila je posvećena kao pravoslavna kapela s ikonostasom u čast nedavnog brisanja kletve (anateme, prokletstva) koje su katolička Crkva i istočna pravoslavna Crkva bijesno bile bacile jedna na drugu tijekom Velikog raskola 1054. godine. U svibnju 2017., nakon dogovora između pape Franje i ruskog pravoslavnog patrijarha Kirilla, dio kostiju sv. Nikole u Bariju poslan je u Moskvu. Relikvija je bila izložena na štovanje u katedrali Krista Spasitelja prije no što je odvezena u St. Petersburg sredinom lipnja, prije povratka u Bari. Više od milijun lakovjernih postrojilo se u Moskvi da na trenutak vidi pozlaćeni kovčeg s jednim od Nikolinih rebara.
Bradata djevica
Sveta Wilgefortis
Moru bedastoća kršćanskih crkava nikada kraja. Blagdan u nekim mjestima 20. srpnja. Bradata žena, prikazana razapeta. Zaštita (oslobađanje) od nevolja, osobito žena koje se molitvom i zagovorom kod Boga/Isusa žele osloboditi od muževa zlostavljača (umjesto da ih prijave i kazne ili strpaju u zatvor). Bila štovana u Europi i šire. Poznata i kao Liberata u Italiji i LiBRADA u Španjolskoj (nema veze s njezinom bradom nego jer "oslobađa").
Svećenici pričaju da je to bila kršćanka, kćerka poganskoga kralja Portugala. Kako bi zadržala svoj zavjet "spolne čistoće", molila je Boga da nekako nagrdi njezino tijelo kako bi izbjegla zapovijed svoga oca da se uda za nekršćanskog princa. Bog je, u svojoj savršenoj milosti, inteligenciji i svemoći, uslišio njezine vapaje tako da je učinio da joj izraste velika brada, što princu nije bilo privlačno, a nakon čega ju je nezadovoljni otac razapeo na križu. Hallelujah!
Sumnjičavi Skeptik
Sveti Toma apostol, zvan i Blizanac, jedina je komična figura iz evanđelja. Kao skeptik, bio je idealan lik za projiciranje vjerničkih sumnji, i način kako ih dodatno uvjeriti da je Isus bio neumrli Bog.
1.) Zbija šale s Isusom koji kaže da će oživjeti mrtvaca:
"Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga." Rekoše mu nato učenici: "Gospodine, ako spava, ozdravit će." No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: "Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas - da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!" Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: "Hajdemo i mi da umremo s njime!" (Ha ha ha ha!)
Uočite kako se Isus raduje što je ovaj umro, e kako bi On imao prigodu oživjeti mrtvaca da to apostoli vide. Valjda je bilo jako teško naći kakva mrtvaca za oživjeti na grobljima.
2.) "Kako da pođemo za tobom, kad nam nisi rekao kuda to ideš?
Isus: "Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: 'Idem pripraviti vam mjesto'? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put."
Reče mu Toma: "Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?" (Ha ha ha ha!)
Kako je Isus, koji je Bog, mogao reći neka vjeruju u Boga, ali i u njega da imaju povjerenja glede njegovih rajskih obećanja? Zar nije mogao jednostavno reći: "Vjerujte u mene, jer Ja sam Bog!". ili još bolje, teleportirati ih nakratko u pakao, pa nek vide što ih čeka tamo ako Mu ne povjeruju.
3.) Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: "Vidjeli smo Gospodina!" On im odvrati: "Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati."E sad dolazi kulminacija priče o nevjernom Tomi, kada okorjeli skeptik mora pobožno pokleknuti i pomoliti se, te se pozdraviti s razumom:
I nakon osam dana* bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena**, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: "Mir vama!" Zatim će Tomi: "Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.***" Odgovori mu Toma: "Gospodin moj i Bog moj!****" Reče mu Isus: "Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!" *****
___________________
* Osam je čaroban broj. Nakon osam dana je bebi Isusu bio obrezan (sunećen) penis.
** Vrata bijahu zatvorena, a Isus sišao s prvog kata stepenicama....
*** Priča nalikuje onoj o Salomi, koja je isto tako bila skeptik (br. 2), pa je posumnjala u Marijin neproderivi himen nakon poroda Isusa. Ona gurnu svoj prst Mariji među noge, da provjeri je li stvarno ostala vazda djevica nakon porođenja Isusa, po Protoevanđelju po Jakovu. Grčki crkvenjaci kažu da se uvjerila da je tome bilo tako.
**** Ovo je aluzija na iskrivljeno (lažljivo) tumačenje iz starog zavjeta, gdje ustvari piše: "Bog moj i moj gospodar."
***** Ovo je klimaks vjerske propagande. "Blago vama vjernicima danas, koji vjerujete, a niste imali priliku sami se osobno uvjeriti u išta, kao skeptični Toma i gurati Mu ruke u trbušnu šupljinu".
Za one koji i dalje sumnjaju, Crkva se pobrinula za dodatni vizualni dokaz. Eto PRSTA NEVJERNOGA TOME! (slika desno - sveta relikvija Tomina kažiprsta iz Crkve Santa Croce)
CIJELU pak desnu ruku svetoga Tome imaju portugalski katolici na drugom mjestu. Izostao je dogovor oko toga čiji prst svetoga Tome je onaj pravi isusoprovjeravajući prst:
(slika lijevo - sveta relikvija cijele Tomine ruke iz Crkve Thrissur, Kerala, Indija)
Tominu skeptičnu lubanju posjeduju pak "istino-ispravno-slavno-ljubivi" pravoslavni redovnici na grčkom Patmosu.... ali i St. George’s Chapel, Windsor, Berkshire (UK).
Vjernik treba razmišljati ovako: "Ako se takav tipični skeptik kao Toma uvjerio u Isusov čudesni povratak, kako neću ja povjerovati? A i imam dodatni bonus blaženstva od Boga, što sam to prihvatio bez ikakvih dokaza. Blago meni!"
Sveti Otac Pio
Svetoga Padre Pia (1887-1968) pitaše jednom što on misli o ljudima koji ne vjeruju u pakao.Sveti lažljivac
On im bijesno odbrusi: “Povjerovat će u pakao itekako, kad u njega dospiju!”
Omiljeni talijanski svetac krivotvorio stigme
Povjesničar Sergio Luzzatto u svojoj knjizi 'Drugi Krist: Otac Pio i Italija 19. stoljeća' otkriva na osnovu dokumenta u Vatikanskoj arhivi da je otac Pio, najomiljeniji svetac u Italiji, krivotvorio svoje stigme na rukama i nogama pomoću karbolne kiseline. Naime, knjiga predstavlja svjedočanstvo jedne ljekarnice koja tvrdi da je mladi otac Pio kupio četiri grama karbolne kiseline 1919. godine. Otac Pio je umro 1968., a proglašen je svecem 2002. Stigme je prvi put počeo pokazivati 1911. Nedavno provedena studija pokazala je da se Talijani više mole njemu nego Kristu ili djevici Mariji.
"Bila sam štovateljica Padre Pia i susrela sam ga po prvi puta 31.7.1919." piše Maria De Vito.
Izjavila je da je s tim svećenikom provela mjesec dana u južnom gradu San Giovanni Rotondo, i često se s njim susretala.
Slika prikazuje svećenike koji otvaraju Piov grob i iznose njegov leš na komadanje, da se načini što više svetih relikvija za ugradnju u crkve.
"Padre Pio me nazvao u potpunoj tajnosti i rekao mi je da to ne kažem braći, i dao mi je praznu bočicu, te zapitao mogu li pomoći kao vozačica da prenesem tu bočicu nazad u Foggiu u San Giovanni Rotondo i napunim je s 4 grama čiste karbolne kiseline.
"Objasnio mi je da je ta kiselina namijenjena dezinfekciji medicinskih igli. Također je tražio i druge stvari poput Valda pastila."
Svjedočanstvo je originalno bilo prezentirano Vatikanu od strane Nadbiskupa Manfredonie, Pasquale Gagliardi-a, kao dokaz da je Padre Pio sam prouzročio svoje stigme uz pomoć razrijeđene kiseline.
Poruku je "ispitala" Sveta Stolica tijekom procesa beatifikacije Padre Pia i očito odbacila. Padre Pio proglašen je svetcem 2002. god.
Treba li mu zamjeriti na toj lažljivoj podvali? Ta toliki su prihvatili Isusa i spasili se od vječnoga ognja nadahnjujući se Patre Piom.
Netko se sjetio našeg poznatog velečasnog? Je li i on posegnuo za karbolnom kiselinom i nanio je u obliku križa na svoje čelo? Ma kakvi ... zar bi on to učinio?
Posmrtni ostaci svetog Pija od Pietrelcine bit će ekshumirani i od travnja (2008.) izloženi na klanjanje vjernicima, najavio je 6. siječnja nadbiskup Domenico Umberto D'Ambrosio, povjerenik Svete Stolice za svetište svetog Pija.
Osvrnuvši se na ekshumiranje svečeva leša, nadbiskup D'Ambrosio je rekao kako je iskapanje leševa i identifikacija svetaca uobičajena praksa u Crkvi. Nije dakle u pitanju znatiželja nego osiguravanje relikvija, istaknuo je nadbiskup. Na upit kada će se vjernici moći moliti pred komadima leša svetoga Pija i što to za njih znači, rekao je kako nije riječ o fetišizmu jer se vjernici i sada mole pred svečevim grobom. Njegovo svetilište blizu mjesta Foggia godišnje privuče blizu milijun hodočasnika i ostvaruje zaradu u milijunima Eura.
Zašto Hrvati odbaciše vjeru svojih predaka i prihvatiše bliskoistočno praznovjerje?
Oko stoljeća sedmoga, uvjeravaju nas svećenici, knez Radoslav se prepirao s ondašnjim Solunskim svećenikom, i tvrdio da je Isus Krist ništa naspram boga Svetovida u kojeg je vjerovala većina Slavena. Nato mu svećenik pompozno odgovori da ako je Svetovid jači, nek onda šestorica najjačih muškaraca u ime Svetovida podignu lijes nekog mrtvaca kojeg su taj dan upravo pokapali. A on će to isto napraviti sa šestoricom nejakih dječaka u ime Isusa Krista. Iako je Radoslav odabrao najbolje od najboljih, nisu mogli podići lijes koji kao da je bio ukopan u zemlju. Na to je svećenik pozvao svoje dječake, koji su s lakoćom podigli lijes i odnijeli ga do mjesta za ukop. Radoslav je tada "prihvatio Krista" i tobože dao Hrvatima slobodu da se krste kad hoće.Predlažem ponoviti taj eksperiment s lijesom i dječacima. Ako je Isusu stalo do vjere u Hrvata, onda će sigurno ponoviti čudo i svima pokazati da je istinski Bog. Ako Isukrstovi dječaci ne uspiju podići teški lijes s mrtvacem, onda se vraćamo na štovanje našega Svetovida.
Sveti Krševan dobiva glavu
Krševan je u klero-pričici bio rimski vitez u 3.st. u doba cara Dioklecijana. Bačen je u tamnicu, i iz nje je tješio sv. Anastaziju koju je muž držao u kućnom pritvoru, jer je odlučila sačuvati svoju nevinost radi Isusa. Dioklecijan mu konačno odrubi glavu i tijelo baci u more. Svećeniku Zoilu u snu se prikazao sv. Krševan i otkrio gdje se nalazi njegov leš. Izvukavši truplo iz mora, nekim čudom se glava spojila s tijelom leša te je prenesen iz Akvileje u Zadar. Kažu da se u Zadru na njegov zagovor desilo mnogih čudesa pa se do danas štuje kao zaštitnik grada. Zadrani su svom zaštitniku Krševanu podigli krasnu romaničku crkvu.
Sveti Denis gubi svoju glavu
Sveti Denis je još kao mladić revno preobraćao pogane na kršćanstvo i s vremenom se popeo do pozicije pariškog biskupa. No njegova brojna preobraćenja razljutila su zločeste poganske svećenike koji su ga odlučili smaknuti te su mu otkinuli glavu. Nakon što je Sveti Denis dekapitiran, pokupio je svoju glavu i hodao nekoliko kilometara noseći je ispod ruke, propovijedajući usput radosnu vijest.
Prikazuju ga kao bezglavo tijelo koje drži odrezanu glavu u rukama.
Sveta Agneza sa svojim grudima na pladnju
Lijepa Agneza privukla je pažnju moćnog suca Quintianusa. No kad je odbila njegovo uporno udvaranje, poslao ju je u bordel. Ona se molila i nakon 30 dana ostala je nataknuta. To silno razljuti Quintianusa koji tada naredi da je vežu, bičuju, rastegnu na kotaču i spale. Tijekom ovih mučenja odrezali su joj grudi. No Sveti Petar je čudom zacijelio njezine rane. Tada je bijesni Quintianus naredio da je uvaljaju u vrući ugljen i staklo, te je tada preminula.
Prikazuju je kako nosi svoje odsječene grudi na pladnju. Na njen dan 5. veljače na Siciliji se i danas jedu slatkiši od marcipana koji nalikuju ženskim grudima.
Sveti Kristofor - pasje glave
Bio je seljak (prema jednom izvoru, prije nego se obratio imao je glavu psa), a prema drugima princ rođen po zagovoru Gospe jednome kralju. Neki sve smještaju u Siriju, neki Kanaan, treći pak u Arabiju, neki u sjevernu Afriku. Njegovo ime prije obraćenja je bilo Offerus, Offro, Adokimus, Reprobus ili Reprebus.
Sveti Kristofor je pripadao nekom sjevernoafričkom plemenu. To područje uglavnom je bilo nepoznato i govorilo se da tamo žive razna čudna bića, među kojima i ljudi sa psećom glavom. Jednog od njih uhvatili su Rimljani i morao im je služiti. Preobratio se na kršćanstvo i tako postao jedinstven među svojom vrstom ljudi-pasa.
Po drugoj priči Sveti Kristofor je bio div iz Kanaana koji se uputio u potragu za Kristom. Jedne noći prišlo mu je dijete i zamolilo ga da ga prenese preko rijeke. Kako su sve više odmicali od obale, dijete je postajalo sve teže. Kad je konačno iscrpljen došao do druge obale, dijete mu otkrije da je na svojim ramenima nosio grijehe svijeta te on u djetetu prepozna Krista – gospodara kojeg je tražio. I tada se Kristofor preobratio.
Prema trećoj verziji Bog je Kristofora kaznio (nagradio?) psećim licem kako ne bi više bio privlačan ženama i tako sačuvao svoju čednost.
Uglavnom, najbizarnije je to što je često prikazivan kao kinokefal, bogato odjeven muškarac sa psećom glavom.
Sveta Lucija sa svojim iskopanim očima na pladnju
Sveta Lucija je još kao mala djevojčica odlučila posvetiti svoj (seksualni) život Kristu, te je odbila udati se za čovjeka kojeg joj je odabrala majka. Iako je njena majka s vremenom prihvatila tu odluku, njen nesuđeni suprug nije bio tako velikodušan i prijavio ju je kao kršćanku zlim vlastima. Vojnici su je pokušavali prisiliti na prostituciju, ali su otkrili da je njeno tijelo nevjerojatno teško i nepomično. Za kaznu je bila podvrgnuta mučenju tijekom kojeg su joj iskopane oči i potom je ubijena. Legenda veli da joj je milostivi Bog vratio vid malo prije nego je konačno izdahnula.
Sveta Lucija prikazuje se kao mlada djevica koja drži svoje oči na pladnju. Zaštitnica je očiju, vida i slijepih. Lijepa talijanska pjesmica joj je ispjevana (Santa Lućija).
Sveti Šimun otet u Zadru
U 13.st neki trgovac se vraćao iz Svete zemlje prema Mlecima i rekao da prevozi svoga mrtvog brata. Zbog oluje se morao skloniti u zadarsku luku, te je gostoprimstvo potražio kod redovnika, a kovčeg s tijelom zakopao u zemlju. Trgovac je tijekom prve noći preminuo, a redovnici su iz njegovih dokumenata vidjeli da je tijelo koje je zakopano u njihovom vrtu, nitko drugi nego baš Sveti Šimun. Nakon toga, redovnici s velikim oduševljenjem, u svečanom mimohodu, prevoze mrtvaca u crkvu Velike Gospe, gdje se i danas slavi. Kažu da se i sada može razabrati da je bio obrezana penisa. Šimun je bio, ako niste znali, spomenut jednom vrlo kratko u Novom Testamentu, da je primio u ruke maloga Isusa i rekao radosnu vijest njegovoj Majci: "Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan - a i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca!"
Čudno da mač mora probosti dušu Mariji, ako je znala da joj se Sin dragovoljno predao da otkupi grijehe svih ljudi (osim njezinih jer ih jedina nije imala), a potom veličanstveno vrati Ocu u slavi u Raju, kao da ništa nije bilo. Umjesto da se raduje spasu svih bića svemira, ona plače i nariče. Zar nije suotkupiteljica i svjedok Isusove pobjede nad grijehom? Zar bi bila sretnija da je njezin Sin ostao živ i zdrav? A svi ljudi propali u Pakao, neotkupljeni od Boga Oca?
Susak
Benediktinska opatija sv. Nikole iz 11. stoljeća, ima veliki križ nazvan "Veliki Bog" ili po susčanski "Veliki Bouh"iz 12. stoljeća, koji je na otok došao s valovima, te su ga lukavi benediktinci tobože unijeli u crkvu i više ga se ne može iznijeti (?!).
Sveti Juraj i ZMAJ koji riga vatru
Juraj (Đuro) je i na Istoku i na Zapadu vrlo štovani svetac. Bio je rimski vojnik, časnik. Nekom gradu prijetio je zmaj svojim vatrenim i otrovnim dahom. Građani su proždrljivoj nemani bili prisiljeni žrtvovati ovce, naposljetku, kad je ponestalo ovaca, i djecu. Došao je red i na kraljevu kćerku. Vitez Juraj stiže u pravi čas i spašava je. Načinivši znak križa, on upokorava neman snažnim udarcem koplja, a zatim joj mačem zadaje smrtni udarac. Kraljeva je kćerka tako spašena, a cijeli se grad, na svečev poziv, pokrsti.
Zli car Dioklecijan zatraži da prinese žrtve njegovim bogovima. Pošto je Juraj ugledao kip boga Apolona obrati mu se riječima: "Jesi li ti Bog da ti prinosim žrtve?" "Ne, ja nisam Bog" odgovorio je idol glasno, tako da su se svi nazočni počeli tresti. "A kako se vi, zli duhovi koje je pravi Bog osudio na vječni oganj, usuđujete postojati u nazoštvu sluge Isusa Krista kao što sam ja?" Te svoje riječi popratio je sa znakom križa.
Odjednom se čitav hram zaorio od krika i strašnog urlanja, tako da su mramorne statue bogova počele pucati na komade.
Čitav taj događaj pratio je i sam car koji je naredio da se Jurju zato odrubi glava.
Sveti Servacije - pomoćnik protiv miševa i štakora
- Dok je molio na grobu svetoga Petra, darovao mu je sveti Petar srebrni ključ.
- Iz ropstva se čudom izbavio.
- Jednom je tako, umoran od puta, za podnevne žege zaspao. Tada se nad njegovu glavu spustio orao da mu svojim krilima čini sjenu od žarkoga sunca.
- I kad je jednom bio ožednio, otvorio je svojim štapom izvor.
- 'Prema legendi' njegov grob nikada nije prekrio snijeg.
- Poljoprivrednici traže njegovu pomoć od crvenog vjetra u svinja, u domaćinstvu je pomoćnik protiv miševa i štakora.
Sveti Lucifer
Biskup Lucifer ili Lucifer Calaritanus (umro 371) bio je Cagliarski (Sardinija) biskup i svetac poznat po svojoj borbi protiv heretičnog arijanizma.
Na Milanskom Koncilu 354. AD branio je Athanasius-a i suprotstavio se Arijanistima toliko žestoko da ga je car Constantius II (Arianski simpatizer) dao zatvoriti na tri dana u njegovoj palači. Za vrijeme dok je bio u pritvoru opet se snažno suprostavio caru Constantiusu II da ga je isti protjerao najprije u Palestinu te kasnije u Thebu (Egipat). Tijekom izgonstva pisao je prosvjedna pisma caru Constantiusu II što ga je dovelo u opasnost da ga smaknu.
Nakon smrti cara Constantiusa II i dolaska Juliana Apostata na vlast, Lucifer je oslobođen 362. Prema nagovijesti iz pisanja Svetog Ambrosea, Svetog Augustina i Svetog Jeromea, Luciferovi sljedbenici su poznati kao Luciferijanci. Bili su aktivni u 5. stoljeću. Iako nikada nije poništena njegova kanonizacija (pretvaranje u sveca), Crkva izbjegava govoriti o Svetom Luciferu. Pitam se zašto?
Njegov imendan po katoličkom kalendaru pada na 20. 5.
Sveti Stjepan - prvomučenik
Otkriće leša legendarnog Svetog Štefa bilo je najveća senzacija 5. stoljeća (Tillemont). Njegov kovčeg je odmah odnešen u svečanoj procesiji, a sitne strugotine njegovih kostiju i krv odmah su pobožno razneseni po rimskom imperiju i poslužili za čudesna izliječenja*. Samo Sveti Augustin ih nabraja barem 70. Njegovo sveto tijelo je cijelo izloženo u Rimu, ali njegova glava u Arlesu, dok su kosti bile raštrkane na nebrojeno mjesta. Mnoge crkve su posjedovale ono isto kamenje, kojim je jadni svetac kamenovan na smrt. Karmelitskim redovnicima Poictiers-a služili su za smanjenje bolova trudnicama.
Bočica s njegovom presvetom krvi pretvarala se u tekuću svake godine u Napulju, 3. kolovoza. Kada je Grgur 13. pomaknuo kalendar, pomaknuo se i termin čuda. Izgleda da je neki spretni kemičar živio u okolici, jer tamo se i dalje prikazuje krv Sv. Januarija, koja se također pretvara u tekuću, na sveopće čuđenje pastve.
Svećenstvo tvrdi da se suha tvar pretvara u svježu krv tog tobožnjeg mučenika Crkve, samo kada joj se približi svečeva glava i nema zla u blizini!
Pogani Januarija baciše u raspaljenu pećnicu gdje je ostao neopečen 3 dana. Potom ga baciše divljim zvjerima, ali one se odjednom pripitomiše. Božja milost je konačno posustala, pa mu odrubiše glavu.
Dotičnog mučenika je navodno dao ubiti Dioklecijan (400-te), ali nema nikakvih dokaza o tome, a njegova "krv" se odjednom "čudesno" pojavila tek 1000 godina kasnije.
Monstrum Majka bogorodice Marije (Josipova Punica)
Od Svete Ane, izmišljene majke Blažene djevice Marije, sačuvane su dvije glave i preko stotinu ruku. Njezine relikvije su se odjednom pojavile u Konstantinopolisu 710. godine i ostale u crkvi Sv. Sofije do 1333. Međutim, crkva u Aptu na jugu Francuske tvrdi da je Sv. Lazar, Isusov prijatelj, donio pravi leš Svete Ane, a Sv. Auspicijus (398) ga čuvao, pa je leš opet odjednom nađen u vrijeme Karla Velikog (slavljenje blagdana Svete Ane); glava Sv. Isusove bake Ane je držana u Maincu do 1510, kada su je ukrali i odnijeli u Düren u Rheinland-u. Njezina čudotvorna slika (blagdan, 7 ožujka) obožava se u Notre Dame d'Auray, dijecezi Vannes.
Sveti Pankracije - sveti dječak
Bilo mu je 14 godina kad je, za vrijeme Dioklecijana ili Valerijana, pretrpio mučeništvo - odrubljena mu je glava, jer se u njegovom domu skrivao papa Marcelin. Glava svetog dječaka se nalazi u bazilici svetoga Ivana na Lateranu. Zaštitnik od glavobolje i grča, protiv krivokletstva, mladih usjeva i cvijeća od mraza, svibanjskih promjena vremena...
Sveti Rok
Po zagovoru njegove majke grofice (neplodne), on se ipak rađa 1295. u Montpellieru, s crvenim križem na prsima. Nakon smrti roditelja, u 20. god. prodaje svo svoje bogatstvo i daje siromašnima. Kreće prema Rimu...
Putem brine o bolesnima od kuge i čudesno ih izliječuje znakom križa. Gdje se pojavio, kuga je nestajala! Na svom hodočašću dobiva i sam kugu, pa ga tjeraju iz grada u šumu. Pas mu donosi hranu i tako ozdravi, ili neki nevjernik koji se obratio.
Ali izobličena od bolesti, ljudi ga ne prepoznaju pa ga opet strpaju u zatvor 5 god. Tu opet dobije kugu, ali se anđeo brine za njega do smrti.
Sajt Župe Kaštel-Lukšić piše: "Preminuvši odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bi od Gospodina odmah proslavljen brojnim čudesnim znakovima (?). No Gospodin će svoga vjernog slugu proslaviti još i više jer će ga vjernici štovati kao malo kojeg sveca."
Sveti Vid - sedmogodišnji dječak - mučenik
Rodom je navodno sa Sicilije i kao sedmogodišnji dječak podnio je mučenštvo početkom 4. stoljeća, u vrijeme (nedokazanih) Dioklecijanovih progonstava kršćana. Bačen je pred lavove i medvjede, ali ga nisu htjeli rastrgati, zatim u kotao vrele smole i rastopljena olova (!), ali mu ni to nije naudilo. Konačno su ga usmrtili na rastezaljci (?!) Popularan u Sloveniji.
Sveta djevojčica Agneza
Njena malena lubanja se nalazi u baroknoj crkvi Sv. Agneze u Agonu na Piazza Navona. Sredinom 14. st. nju su, kao djevojčicu od 12 godina skinuli do gola i bacili u javnu kuću, jer je bila kršćanka. Ali njena kosa je odjednom narasla i prekrila njenu golotinju i otjerala požudne klijente. Čudo je sačuvalo njezinu nevinost, ali ne i glavu - prerezali su joj vrat, jer je proglašena vješticom (zbog čudesne brzo-rastuće kose). Na mjestu kupleraja, sada stoji njena crkva.
Sveti Ivan Antiohijski nazvan od milja Zlatousti - najomiljeniji pravoslavni (i katolički) svetac - mrzitelj svega židovskog
Gorljivi kršćanski glasnogovornik koji je živio u drugoj polovini 4. stoljeća. Podučava ga veliki govornik Libanij, a sa 18 usvaja doslovno čitanje Biblije. Njegov oštar jezik kojim je osuđivao heretike, ali i mane crkvenjaka, priskrbio mu je mnogo neprijatelja. Patrijarh egipatske Aleksandrije Teofil Aleksandrijski, zajedno s mnoštvom aleksandrijskih biskupa osuđuje ga i on je svrgnut i prognan, te umire na putu.
Pravoslavci ga slave kao velikog (ako ne i najvećeg) sveca. Posthumno je proglašen učiteljem crkve. No isti je poznat po rasističkim propovjedima - homilijama - u kojima su se Židovi ocrnjavali na najgore moguće načine. On u "8 homilija protiv Židova" kaže:
Židovi postali psi, a kršćani djeca božija:
Premda su ti Židovi bili pozvani na usvajanje sinova, spali su na srodstvo sa psima; mi koji smo bili psi primili smo snagu, premda Božju snagu, preko Božje milosti, da uklonimo našu iracionalnu prirodu i podignemo se na slavu sinovljevsku. Kako ja to dokazujem? Isus reče: "Nije pošteno uzeti djeci kruh i baciti ga psima". Krist je govorio ženi iz Kane (nežidovki) kada je Židove nazvao djecom, a nežidove psima.
(2) Ali pogledajte kako se poslije sve okrenulo: oni su postali psi, a mi smo postali djeca. Pavao reče za Židove: "Čuvajte se tih pasa, čuvajte se tih opakih radnika, čuvajte se te osakaćenosti! Jer mi smo obrezanje". Vidite li kako su oni koji su prvo bili djeca, postali psi?
Židovi kao stoka za klanje - pogubljenje:
(6) Premda je takva stoka nepodesna za poslove, prikladni su za klanje. A upravo to se dogodilo Židovima: kako su odlučili postati nepodesni za posao, postali su podesni za klanje. Zato je Isus rekao: "A one moje neprijatelje, koji ne htjedoše, da ja kraljujem nad njima, dovedite ovamo i pogubite ih pred očima mojim!"
O sinagogama
(2) Budući da ima nekih koji misle da je sinagoga sveto mjesto, moram im reći par riječi. Zašto poštujete to mjesto? Zar ga ne morate prezirati, držati gnjusnim, pobjeći od njega? Oni kažu da se tamo čuvaju Zakon i proročke knjige. Što je to? Zar će svako mjesto gdje se drže te knjige biti sveto? Nikako! To je razlog zašto iznad svega mrzim sinagogu i gnušam je se.
(2) Morate isto primijeniti na sinagogu. Premda tamo nema idola, demoni nastanjuju to mjesto.
(6) Vrijeme je da pokažem da demoni obitavaju u sinagogi, na samo na tom mjestu, već i u židovskim dušama.
(5) Reci mi ovo. Kad bi ti netko ubio sina, zar bi mogao podnijeti pogled na njega, ili prihvatiti njegov pozdrav? Zar ga ne bi izbjegavao kao zlog demona, kao samog Đavla? Oni su mučki ubili Božjega Sina; imate li smionosti biti s njima pod istim krovom?
(5) Uistinu, kad Židovi poste, to je sramotnije od bilo kojeg pijančevanja, mnogo gore.
Ali Židovi skupljaju ženskaste horove i gomilu bludnica; dovlače u sinagoge cijelo kazalište, glumce i sve. Jer ne postoji razlika između profanog kazališta i sinagoge.
James Parkes piše o tom antisemitskom "svecu":
- "njegove propovjedi su najodvratnije i najžešće pljuvanje po židovskoj vjeri i vjernicima koje je moguće naći kod nekog kršćanskog teologa (a bilo ih je zaista mnogo i trudili su se)."
- njegove homilije su dale velik poticaj ideji da su Židovi kolektivno odgovorni za Isusovu smrt
- postale su uzorkom drugim propovjednicima, koji su se pozivali na ključne citate iz evanđelja (po Mateju i Ivanu)
- židovske zajednice od tada su postale metom bijesa vjerski izazvane mržnje u svakome gradu
- apologetska obrana "Zlatoustoga sveca" svodi se da je "u to vrijeme (4.st.) bilo uobičajeno" pljuvati na najgore moguće načine protiv svojih ideoloških neprijatelja (psogos), i da je svetac "samo citirao Isusa i evanđelja, a njih su ionako pisali sami Židovi, a oni su ubili Božjeg Sina, pa se moraju pokajati i prihvatiti kršćanstvo, inače su prokleti."
Njegova lubanja je skupocjeno ukrašena srebrom i draguljima, a sada se drži u Vatopedi manastiru na pravoslavnom "najsvetijem" Brdu Atos na sjeveru Grčke, i vjernici joj pripisuju čudesna izliječenja. Tamo je i desna ruka njegova leša, dok su brojni manji komadići razasuti posvuda po svijetu.
"Svetac" vladika Nikolaj Velimirović - novi sveti "Zlatousti antisemit"?
Popularnost vladike Velimirovića u Srbiji je dostigla vrhunac u svibnju 2003. godine kada ga je Srpska pravoslavna crkva službeno proglasila svecem. Izvjesni Atanasije Jevtić je apologet toga antisemita.
http://www.helsinki.org.yu/serbian/doc/Ogledi06.pdf
U govoru naslovljenom "Nacionalizam svetog Save"3, Velimirović hvali Hitlera i po značaju ga uspoređuje s osnivačem Srpske crkve, svetim Savom. Govoreći o Hitlerovoj želji da navodno stvori nacionalnu crkvu, vladika Nikolaj kaže:
'Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX veku on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svom narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju' (Velimirović, 2001, str. 36).
U djelu "Reči srpskom narodu kroz tamnički prozor", vladika Nikolaj tvrdi:
'[Evropa] ništa ne zna osim onoga što joj Židovi pruže kao znanje. Ona ništa ne veruje osim onog što joj Židovi zapovede da veruje. Ona ne ume ništa da ceni kao vrednost dok joj Židovi ne postave svoj kantar za meru vrednosti… Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i
socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola' (Velimirović, 1998, str. 194).
"Proročanstva" Zlatoustovog nasljednika - prjevara naknadnog proročanstva poput lažnog Kremanskog proročanstva:
Prophecy of St. Nilus
Pravoslavci reklamiraju nekakvo proročanstvo za ova vremena od sveca Nilus -a tobože iz 5. stoljeća, za 19/20. st. Iako je u tome spisu prepuno znakova kojima se lako raskrinka kao novovijeka podvala, a nitko za to nije čuo prije 1990. godine, fanaticima to nimalo ne smeta. Glavno da što više naivaca prevare, pa da mem brze propasti svijeta i "opće degeneracije" ide dalje.
Sveti Franjo - drugi Krist ?
Je li Sveti Franjo stvarno drugi Krist (kako ga je nazvao jedan papa), oličenje savršene dobrote i Buddhi nalik lik kome ptičice jedu iz ruke, a on ozdravljuje bolesnike? Je li njegova svetačka figura uzor i vrhunac dobrote, kruna kršćanske vjere?
Pročitah nešto o Franji na http://www.newadvent.org/cathen/06221a.htm - iz tvrde katoličke "enciklopedije". Ako se tu nađe nešto sumnjivo ili kontradiktorno u svezi Franjina lika, koliko li je sumnjivije kod drugih, objektivnijih izvora?
Nađoh "Svetog Franju" ratnika koji vatreno i po cijenu smrti sebe i svojih fratara želi pokrstiti nevjernike/ muslimane u križarskoj vojni - i vratiti ih pod okrilje Vatikanskom Papi.
" U jesen iste godine (1212) Franjina goruća želja da preobrati Saracene (Muslimane), dovela ga je do broda koji je plovio prema Siriji, ali nakon brodoloma, koji ga je odbacio na obale Slavonije (?), morao se vratiti u Ankonu. Sljedećeg proljeća, on se posvetio pokrštavanju Centralne Italije.
Tijekom sljedeće godine (1214) Franjo kreće za Maroko, u ponovnom pokušaju da dopre do muslimanskih nevjernika i, ako se pokaže potreba, prolije svoju krv za širenje Isusova Evanđelja, ali u Španjolskoj ga uhvati jaka bolest, pa se opet morao vratiti u Italiju.
1219. god. Franjo, odlučan u pokrštavanju Islamskih nevjernika, zadaje odvojenu misiju svakom od svojih učenika, a sebi zadaje sjedište rata između Križara i Saracena. Sa još 11 gorljivih sljedbenika, Franjo kreće iz Ankone 21.6., za Saint-Jean d'Acre, i BIO JE NAZOČAN OPSADI I ZAUZEĆU grada Damietta. Nakon što je obavio propovjed pred sakupljenim kršćanskim vojnicima-križarima, Franjo hrabro prelazi u nevjernički kamp, gdje su ga uhvatili i odveli pred sultana. Prema predaji Jacques de Vitry-a, koji je bio s križarima u Damietti, sultan Malek-el-Kamil je ljubazno primio Franju, ali mu je samo obećao bolji postupak prema uhvaćenim križarima, a svečev govor nije imao mnogo utjecaja."
Riječi koje je Sv. Franjo Asiški (+ c. 1210) uputio Muslimanima: “Došli smo vam propovijedati vjeru u Isusa Krista, da se odreknete Muhameda, tog pokvarenog roba đavola, i postignete vječan život poput nas.”
Tako pišu žestoki Katolički apologeti. Što li pišu neovisni promatrači? Jesu li i oni oduševljeni Franjinim propovjedima pred križarima i agresivnim pokrštavanjem muslimana?
Zašto "Sv. Franjo" okupljenim križarima u svojoj propovjedi prije bitke nije ovako rekao:
"Došli ste oslobađati prazan Isusov grob? Prazan Isusov grob su vaša srca. Napunite ih ljubavlju umjesto da ubijate braću i sestre druge vjere u nepoznatoj zemlji. Vratite se natrag!"
Petorica mladih fratara, koje je Franjo u međuvremenu poslao u Maroko, drsko su upali u džamiju i glasno propovijedali da je Muhamed lažni prorok i pozivali na obraćenje Isusu Kristu ! Vlasti su ih bacile u zatvor. Ali oni potkupljuju stražare i vraćaju se u džamiju, ponovnom pokušavajući, "uz Božju pomoć", pokrstiti muslimane. Ovoga puta im nisu oprostili to svetogrđe. Odrubili su im glave. Leševe tih munjenih kršćanskih kamikaza uspjeli su prokrijumčariti neki Portugalci, pa su odnijeti u crkvu u Coimbri. Među oduševljenim kršćanima koji su posjetili njihove ostatke bio je i slavni Antun Padovanski, koji je tada postao franjevcem. Kasnije je stekao naziv Malj heretika. A što je rekao Sveti Franjo na ove besmislene brutalne smrti lakovjernih mladića? Je li odvraćao druge od tako besmislena čina? Ne! On tada oduševljeno "poviče u znak zahvalnosti prema Nebu, 'Sada mogu reći da imam petero braće' ”.
(Cuthbert, Život, str. 283.)
Zaista je "nasljedovao Krista" prema Njegovim naputcima iz Biblije:
"Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu. Ta jednako su činili prorocima oci njihovi!"
Po Luki 6, 22
Fraza "jednako su činili prorocima oci njihovi!" sugerira da su židovi ubijali svoje proroke. Tu Isus vidi veliku priliku za dokazivanje svoje vjere u Sebe. Crkveni otac Tertulijan (160-220), koji je uveo ideju da je dan kada mučenik za Krista pogine, njegov pravi "rođendan", nastavlja tu ideju.
Isusovo gorljivo poticanje na religiozno samoubojstvo nije baš naišlo na velik odjek u povijesti. Stoga su kršćanski teolozi izmislili brojne mučenike-svece za Isusa, i začinili te priče s mnogo sadističkih detalja i praznovjernih čudesa.
Uz našega Franju, vezane su i mnoge priče koje su otvorenih usta slušali praznovjerni vjernici.
Franjo i opasni vuk
(s nekog katol. sajta)
Postoji mnoštvo nevjerojatnih priča iz života svetaca. To vrijedi i za sv. Franju Asiškog. Kao što je već dobro poznato svetac je u svakom nedužnom stvorenju gledao brata i sestru. Jednom je nazvao bratom jednog običnog, ali opasnog vuka. Naime, građani mjesta zvanog Gubbio molili su Franju da im nekako pomogne otarasiti se vuka koji je redovito uništavao njihova stada i koga su se ljudi bojali. Nitko se nije usudio ni primaknuti tom opasnom vuku. Ali Franjo bijaše svetac, te se primaknuo vuku i bratski ga izgrdio. "Brate vuče, o tebi sam čuo mnoge pritužbe. Ubijaš seoska stada, za sve si strah i užas. Ne možeš na silu uzimati ono što je Bog namijenio drugima. Od sada trebaš ići od kuće do kuće, a ljudi će te, ako budeš tako radio, hraniti." Bog, Gospodar svega, po svojim stvorenjima čini čudesa, ljudima na spasenje, a Sebi na slavu.
Franjo i ptice
"Ptice su slušale sveca. Jer, on im je govorio o Božjim stvorovima i o zajedništvu među njima, o potrebi da se međusobno trpe i da žive jedne pokraj drugih bez svađe."
Franjo i breskva
Jednoga se dana Franjo, pun radosti, iznenadio nad samim sobom jer je u svim stvarima počeo doživljavati Boga. I tako prolazeći pokraj neke breskve, reče joj: "Breskvo, sestro moja, pričaj mi o Bogu!" Breskva se malo protrese, kao da lagani vjetrić prođe kroz nju i sva odjednom procva, kao da je proljeće u nju ušlo. Još veseliji, Franjo ode dalje.
Franjo lopov
Da bio popravio crkvu Sv. Damjana u Assisiju čak je potajno prodavao svilu svoga oca. Otac ga je optužio za krađu, a na sudu Franjo je skinuo sve sa sebe, i tako gol, odrekao se bogatstva i odabrao siromaštvo.
PJESMA STVOROVA
Franjo Asiški
(snip)
Pjesma o zahvalnosti prema svemu što nas okružuje, istinski je nadahnuta i lijepa. Osjećaj zahvalnosti i divljenja prema svemu postojećem, nikako nije ograničen samo na teiste-vjernike. Zajednički je svim dobromislećom ženama i muškarcima.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom, gospodinom Suncem:
od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini,
i po svakom vremenu tvojem,
kojim uzdržavaš stvorove svoje.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici Vodi,
ona je korisna, ponizna, draga i čista.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatk enam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.
No u svjetlu Franjinih postupaka slanja mladih redovnika u sigurnu smrt, s preporukom da galame po džamijama da je Muhamed lažni, a Isus jedini istiniti Put, nije li izreka da "religija ima moć od dobrih ljudi napraviti zle", dobila svoju potvrdu?
Komadanje svetog Franje Ksaverskog - najvećeg misionara Katoličke crkve
Ovaj je Isusovac svoj život podredio pokrštavanju što više drugih vjernika. U tu svrhu dospijeva i do indijske Goe i tamo zvončićem mami djecu čiji su roditelji bili Hindusi, i kada ih je dovoljno sakupio, odvede ih u crkvu i počne im tumačiti evanđelja i katekizam. U Japanu mu misija nije uspjela, unatoč učenju japanskog, ali u Goi je uspio preobratiti tisuće ljudi na katoličanstvo. To je lijepo utrlo put Inkviziciji, koja ubrzo nakon njegove smrti započinje dug i surov progon neistomišljenika, Hindusa, Židova itd. uz obvezatno paljenje ljudi na lomačama (dokumentirano je barem 54 slučaja spaljivanja živih ljudi), mučenja i drugog terora.
Za truplo Franje Ksaverskog proširila se glasina da se ne raspada (?!) pa su ga ubrzo počeli razrezivati i trgovati komadima njegova leša: 1614. po naredbi Claudius Acquaviva, tada Isusovačkog generala, desna ruka je otrgnuta kod lakta i poslana u Rim. 1619. ostatak ruke je odrezan i poslan u Japan, komadi lopatice u Cochin, Malacca i Macao. 1636. unutarnji organi su također distribuirani. Do 1700. god. tijelo je toliko propalo da su odlučili zapečatiti kovčeg.
Sergius i Bacchus su bili vojnici rimske vojske, imperatora Maximilijana. Nerazdvojni kršćani - ljubavnici. Kada im je naređeno ući u Zeusov hram i odati štovanje tom Bogu, odbijaju. Oduzet im je čin, obučeni su u žensku odjeću (za tadašnje Rimljane najveće poniženje) i morali su tako proći ulicama Arabissus-a (blizu Comana u Kapadokiji). Bacchus je zatim podlegao mučenjima 1. listopada, 290 (kada se slavi kao svetac).
Sergiusova vjera se pokolebala smrću njegova ljubavnika, ali je ojačana kada se Bacchus pojavio pred njim u viziji rekavši, "I dalje sam s tobom vezan našim neraskidivim zajedništvom." Sergius je zadržao vjeru, ali je izgubio glavu, koju su mu odrubili 7. listopada 290. god.
U srednjem vijeku, odnos Sergija i Bakusa je smatran primjerom strastvene unije, čak i braka, temeljene na bratskoj 'agapi' (bratskoj ljubavi) i obostranom poštovanju.
Štovanje se tih svetih mučenika širilo na daleko i široko, te u VI. stoljeću prešlo i na Zapad. U Rimu na sjevernoj strani vatikanske bazilike podignuta je u čast tih svetih mučenika jedna bogomolja, a na podnožju Kapitola, također u Rimu, nalazila se đakonija pod naslovom svetog Sergija i Baka. Njihove su svete moći ili relikvije prenesene u Veneciju, Turon, Angers (gdje i jedan samostan nosi njihovo ime) i Prag. Rimski martirologij i istočne Crkve slave njihov spomendan 7. listopada s palmovim grančicama.
Kod nas se najviše slave u okolici Dubrovnika.
Po prvome od njih prozvano je brdo nad Dubrovnikom Srđ, s kojega su četnici sramotno granatirali taj slavni grad. Ime je pohrvaćeno od latinskoga Sergius. U Rimu postoje i grobovi svetih mučenika Marcellusa i Apuleiusa, još jednog nerazdvojnog para vojnika. Odakle onda današnja crkvena homofobija?
("Acta martyrum")
Perpetua je bila žena odlična roda. Otac joj je bio poganin, a majka kršćanka. Felicita joj je bila vjerna, ljubljena sluškinja koja je svoju gospodaricu pratila i u smrt (vidi sliku). Obje su nakon tamnice, u kojoj je Perpetua rodila kćerku, bile navodno bačene pred divlju kravu da ih razdere.
Nalaz relikvija Svete Petke - velike pravoslavne svetice
(kosturu smrdi svježe raspadnuti mrtvac)
Dugo, dugo vremena, nitko nije mogao pronaći tajanstveni Petkin grob (200 god.). Onda se desilo da je neki mornar umro, a njegov leš bačen na tlo. Kada mu je tijelo počelo truliti i ispuštati nepodnošljiv smrad, monah koji je živio u blizini pozva seljake da mu pomognu pokopati leš mornara. No zatrpali su ga u grob koji je slučajno bio od Svete Petke. Te noći, Sveta Paraskeva (Petka) se pojavi u snu jednomu seljaku. Ona mu reče: ``Đorđe, odmah iskopaj moje relikvije i stavi ih na drugo mjesto; jer više ne mogu izdržati smrad od ovog leša.'' Iste noći i žena Eufemija imaše isti san. Sljedećeg dana seljaci kopaše i iskopaše relikvije djevice Sv. Petke. "Bile su izvanredno mirišljave i pokazaše se da imaju čudesno djelovanje".
Njezine "relikvije" su navodno donijeli križari iz Epivata (Trakija, Turska), 200 godina nakon njezine smrti 1238. god. u Trnovo u Bugarskoj, pa odlaze u Carigrad, pa Vidim, Beograd, a završile su u moldavijskom gradu Jašiju.
U beogradskoj kapeli Svete Petke izvire voda za koju se vjeruje da iscjeljuje očne bolesti, a kao jedna od najvećih svetinja čuva se mali prst svetiteljke, pa je to mjesto na Kalemegdanskoj tvrđavi mjesto prazničnog hodočašća.
Sveti Vlaho
Vuk donosi prašćića
Sv. Vlaho hoda po vodi
Dođe pred sv. Vlahu stara udovica i ispriča mu kako joj je vuk ugrabio mlado prase koje je čuvala. On je umiri, a u to je došao vuk i vratio živo i zdravo prase. Kad je doveden u Sebastu, Agrikolaus je od njega zatražio da se odrekne vjere. Na to mu je sveti biskup odgovorio:»Ispovijedam Krista i ne mogu se klanjati krivim bogovima.» Na to Agikolaus naredi da ga muče. Hrabro je podnio sve muke i još reče:»Jadniče, ako misliš da ću s bičevanjem iznevjeriti Krista, varaš se jer on mi je na pomoći!»
Udovica kojoj je pomogao, odluči ubiti ono prase. Skuhala je glavu i noge od prasca sa zeljem i odnijela u tamnicu.
Nakon par dana Agrikolaus naredi da se sv. Vlaho objesi i da se oštrim željeznim češljevima za vunu dere od glave do pete. Uza sve to viseći s grede svom krvniku je rekao:»Ne marim za muke jer mi je Bog na pomoći!»
(baš ne izgleda da mu je pomagao?!)
Putem do tamnice iz njega je tekla krv koju su sedam žena kupile krajevima svojih haljina i maramama. Stražari su shvatili da su i one kršćanke, zarobili su ih i odveli pred Agrikolausa koji ih osudi. Uz njih su bila i djeca koja su promatrala njihovo mučenje. Nakon toga krvnik naredi da im se odrube glave a djeca bace u tamnicu sa sv. Vlahom. Sutradan naređeno je da se na vrat sv. Vlaha veže kameni žrvanj i da ga se baci u jezero. Kad su svi došli do jezera sv. Vlaho se uputi po vodi kao po tvrdoj zemlji, na sredini jezera reče:» Ako i vaši bogovi imaju iste moći dođite i vi!» Ljutiti Agrikolaus naredi da se sv. Vlahu i djeci odrubi glava (ne znam kako su ga uhvatili ako je hodao po vodi?). Iznad sveca se pojavilo svjetlo i začuo se glas:»Ja sam Bog koji te dosad proslavi, unaprijedit ću te još većom slavom, svoju milost ću udijeliti onima koji budu slavili tvoju uspomenu !»
Nakon tih riječi odsjekoše glavu sv. Vlahu i djeci i ženama.
Popis svetaca zaštitnika :
U Rimokatoličkoj crkvi postoje sveci koji mogu pomoći oko sljedećega:
Body building Sv. Sebastijan 20. siječanj (tijelo izbodeno strelicama)
Pekari Sv. Elizabeta 19. studeni (princeza koja je sirotima nosila kruh u pregači)
Bankari Sv. Matej 21. rujan (carinik)
Razbojnici Sv. Dizmo - U Zagrebu na Kaptolu postoji mala kapelica Svetog Dizmuša. Pokojni isusovac o. Miroslav Vanino, dok je mogao, svaki je dan hodočastio do te kapelice da si od "dobrog razbojnika" izmoli sretnu smrt. Isti je bio desno od Isusa raspet, ali je priznao Krista, pa mu je Isus obećao da će biti prvi koji će od ljudi dospjeti u Raj.
Prosjaci Sv. Aleksije 17. srpanj
Knjižari Sv. Ivan od Boga 8. ožujak (bio nepismen i neuk, pa postao erudit i napisao evanđelje...)
Zidari Sv. Stjepan 26. prosinac (zatrpan kamenjem)
Građevinari Sv. Vinko 5. travanj (misionar)
Svjećari Sv. Bernard 20. kolovoz ("utvara stoljeća", glasnogovornik križara)
Komedijaši Sv. Vid 15. lipanj (anđeo ga izvukao iz kotla vrelog ulja)
Kuhari Sv. Marta 29. srpanj (brižna domaćica, kuhala za Isusa, Lazarova sestra)
Zubari Sv. Apolonija 9. veljača (čupali joj zube, ali sama se bacila u vatru da se ne odrekne svoga Boga, stara djevica)
Ljekari Sv. Luka 18. listopad (navodno liječnik)
Izdavači Sv. Ivan Bosko 31. siječanj (salezijanac, izdavač vjerske literature)
Ribari Sv. Andrija 30. studeni (prvi ribar kojeg je pozvao Isus)
Cvjećari Sv. Doroteja 6. veljača (dok je umirala u vrućem katranu, šalje anđela s buketom cvijeća svome mučitelju, ovaj se preobrati, pa i on bi mučen)
Šeširdžije Sv. Jakov 11. svibanj (odrubljena mu glava. Poznat po ovoj izreci iz evanđelja: "Jakov i Ivan, rekoše: "Gospodine, hoceš li da zapovjedimo ognju da side s neba i da ih uništi?")
Domari Sv. Ana 26. srpanj
Lovci Sv. Hubert 3. studeni
Radnici Sv. Jakov Veliki 25. srpanj
Odvjetnici Sv. Ivon 19. svibanj
Glazbenici Sv. Cecilija 22. studeni
Bilježnici Sv. Marko evanđelist 25. travanj
Babice Sv. Katarina 30. travanj
Soboslikari Sv. Luka 18. listopad
Farmatičari Sv. Gema 11. travanj
Štukaturi Sv. Bartolomej 24. kolovoz
Mornari Sv. Ivan Nepomuk 16. svibanj
Znanstvenici Sv. Albert 15. prosinac
Pjevači Sv. Grgur 12. travanj
Metalci Sv. Eligije 1. prosinac
Studenti Sv. Toma Akvinski 7. travanj
Kirurzi Sv. Kuzma i Damjan 27. rujan
Krojači Sv. Bonifacije 5. lipanj
U rimokatolicizmu postoje i sveci za :
Neplodne žene Sv. Antun
Stare cure Sv. Andrija
Pivopije Sv. Nikola
Siromahe Sv. Lovro
Decu Sv. Dominik
Trudnice Sv. Žerar
Domaće životinje Sv. Antun
Televiziju Sv. Klara
Iseljenike Sv. Franjo / Marija Loretska od svete (leteće) nazaretske kućice
Iskušenje Sv. Siracije
Obiteljske probleme Sv. Eustahije
Hvatanje lopova Sv. Gervazije
Vatru Sv. Lovro
Dobijanje djece Sv. Felicija
Stjecanje muža Sv. Josip
Stjecanje žene Sv. Ana
Poplave Sv. Kolumban
Oluje i gromove Sv. Barbara
Guske - Martin iz Toursa
Glad - Walburga (o sveta Walbi, moli za nas; navek gladne)
Europa - Benedikt, Ćiril i Metod
Đaci koji se pripremaju za ispit - Josip Kupertinski
Četkari - Antun Pustinjak
Čirevi - Karlo Boromejski
Cvjećari - sveti Alan Ford ... pardon Ruža Limska, Terezija od Djeteta Isusa
Katolici su podučavani da se mole za pomoć pojedinim “svecima” kada se nalaze u sljedećim problemima:
(Nije da oni imaju moć sami po sebi, tumače teolozi, nego oni se zalažu za nas kod Isusa)
Artritis Sv. Jakov
Epilepsija, živci Sv. Vid
Pasji ugriz Sv. Hubert
Groznica Sv. Juraj
Ugriz zmije Sv. Hilarije
Bolesti stopala Sv. Viktor
Sljepilo Sv. Rafael
Žučni kamenac Sv. Liberije
Rak Sv. Peregrina
Kostobolja Sv. Andrija
Grčevi Sv. Moris
Glavobolja Sv. Denis
Gluhoća Sv. Kadok
Srčani problemi Sv. Ivan od Boga
Bolesti prsiju Sv. Agata
Ludilo Sv. Dimpna
Očne bolesti Sv. Lucija
Kožne bolesti Sv. Rok
Bolesti grla Sv. Blaž (Vlaho)
Neplodnost Sv. Žil
Prema svetomu Carlu Saganu: "Niti jedan svetac nije kritizirao mučenje i spaljivanje živih "vještica" i heretika. Zašto? Zar nisu bili svjesni što se događa? Nisu li mogli shvatiti koliko je to zlo?" Ujedno se nije pojavila niti jedna Blažena Gospa Djevica Marija i ukorila svoje vjernike, koji su žustro potpaljivali lomače ili oštrili mačeve za oslobađanje praznog, nepostojećeg groba njezina Sina. Ujedno ti isključivo katolički ideolozi-fanatici nisu podarili čovječanstvu nikakav konkretan lijek za dječje bolesti, ili upozorili na kakav zemljotres, tsunami ili vulkan...
Sveti Toma Akvinski
"Božanstveni katolički teolog"
Crkva svoja načela crpi iz skolastike, koja je prožeta demonologijom. Sveti Toma Akvinski iznosio je u "Sumi protiv pogana" deduktivne argumente iz magijske domene - kako demoni dobivaju tijelo, kako opće s ljudima kao sukubi i inkubi, kako prepoznati heretika, zašto su heretici u krivu i zašto zaslužuju smrt, te kako su žene osobito podložne đavlovom utjecaju. Takvom je katoličkom filozofijom lijepo nadahnuo kasniju inkviziciju, a crkva ga i danas štuje kao sveca i naučava vjeru o postojanju nečiste sile i demonskih utjecaja.
Toma Akvinski je prvi predložio da se heretici imaju kazniti smrću, zato jer ako svjetovni sud osuđuje krivotvoritelje novca na smrtnu kaznu, onda bi trebalo osuditi i heretike na smrtnu kaznu "iz razloga što je hereza mnogo teži zločin nego krivotvorenje novca". Pa predlaže sljedeće rješenje: Crkva prvo heretika izopćuje iz Crkve, zatim ga predaje svjetovnoj vlasti koji će heretika osuditi na smrtnu kaznu, te je sprovesti nad njim. Takav proces kažnjavanja bit će ključan za ogroman broj žrtava Inkvizicije, jer će takav način progona 1484. odrediti papa Inocent VIII u buli "Summis desiderantes" /"Žarko želeći"/ koja će odriješiti ruke inkvizitorima. Tako je Toma Akvinski, kojega je Crkva kasnije proglasila Svecem, utro put za pisanje najozloglašenije knjige svih vremena:
MALLEUS MALEFICARUM
Na zahtjev pape Inoćencija VIII, Henry Kramer i James Sprenger napisali su Malleus Maleficarum (Malj protiv vještica), najužasniji dokument u povijesti ljudskog roda. Ono na što se Malleus zapravo svodi je da biti vještica znači biti optužen za čarolije, a mučenje je nepogrešivo sredstvo za demonstraciju i ispravnost optužbe. Malleus također sadrži metode kažnjavanja pa je služio kao tehnički priručnik za mučitelje. Za smaknuće je Sveta inkvizicija usvojila metodu spaljivanja na lomači tako da se doslovno ispoštuje rečenica iz kanonskog prava (Tourski koncil): "Crkva prezire prolijevanje krvi".
Link na tekst knjige na engleskom: http://www.malleusmaleficarum.org/
Ideje Svetoga Tome preuzela su dva inkvizitora, Heinrich Kramer (zvan Institoris) i Jakob Sprenger u 15. stoljeću. Pod utjecajem Tomine "Protiv pogana" i ostalih skolastičkih filozofa oni će napisati knjigu "Malleus Maleficarum" (Malj protiv vještica).
Na vrhuncu svoje popularnosti knjiga je bila po broju tiskanja (dakle po popularnosti) na drugom mjestu, odmah iza Biblije. Potaknula je progon vještica, a s druge strane progon vještica je potaknuo komercijalnost knjige. Pod njenim utjecajem čarobnjaštvo i sve legende o vješticama postaju općeprihvaćene, a progon postaje sve žešći i kulminira u 17. stoljeću, jer knjiga nije bila obična beletristika, već je služila inkvizitorima kao neka vrsta udžbenika.
Malleus maleficarum je pisan tada popularnim skolastičkim Tominim stilom, odnosno na početku poglavlja se postavlja pitanje, zatim se prikazuju dvije suprostavljene teze, da bi se na kraju dao zaključak.
Knjiga je podjeljena u tri dijela.
Prvi dio obrađuje temu koje opće karakteristike moraju biti zadovoljene da bi došlo do čaranja. Demonska moć se objašnjava time što su demoni pali anđeli koji, zbog toga što su anđeoskog podrijetla, posjeduju moći iznad ljudskih. Ljudi mogu dobiti demonske moći jedino ako svoje duše predaju demonu, a demonu se najčešće predaju, po tvrdnji dvojice dominikanaca, žene.
Tako se u prvom djelu iznosi teza koja će povećati progon žena: da su žene podložnije bavljenju magijom nego muškarci. Iako se autori ograđuju od toga da sa subjektivne pozicije muškarca žele govoriti protiv suprotnog spola, oni upravo to čine. Tvrde da je žena po svojoj prirodi zla zato što je sklona pretjeranosti pa kad je obuzme zlo, žena je u stanju učiniti najgore moguće zamislive stvari. Tu se pozivaju na autoritet SZ, odn. na općepoznatu priču o Adamu, Evi, zmiji i jabuci: ženu (Evu) je izravno zaveo đavao (zmija) dok je đavo zaveo muškarca (Adama) posredno uz pomoć žene (Eve) i time se skolastičkom argumentacijom zaključuje da je žena majka svoju grijeha.
Drugdje se pozivaju na pučka vjerovanja da su žene lakovjerne i lako im je zamijeniti vjeru u Krista vjerom u đavla, što ih onda čini podložnijima đavlu. Zatim da sugestija zlih duhova lakše utječe na žene zbog ženske tekuće kompleksije, te još kažu da žene imaju sklizak jezik, pa onda svojim prijateljicama ne mogu zatajiti ono što znaju o čaranju, iz čega bi valjda slijedilo da se radi toga čaranje više širi među ženama.
Naposljetku autori tvrde da su žene više sklonije putenim strastima, a kako je na sabatima često spolno općenje sa inkubima i sukubima (skolastičko shvaćanje demonskog utjelovljenja, sukub je demon koji je poprimio oblik žene, a inkub je demon koji je poprimio oblik muškarca, njihova svrha jest da putem tjelesnih strasti odvuku osobu od kršćanstava) i ostalo raznoliko orgijanje, to više privlači žene. Stoga demon ne prisiljava žene na općenje, već one same dolaze k njemu "zbog svoje urođene tjelesne pohote".
Osim toga, žena je koristan đavlov alat za skupljanje duša, jer niti jedan muškarac se nije nikada toliko htio svidjeti bogu koliko se žena želi svidjeti muškarcu. Tako žena za đavla skuplja duše. A one rijetke žene koje ne podlježu takvom pravilu (da nisu lakovjerne, nezasitne, pohotne) npr. Djevica Marija, predstavljaju iznimku koja potvrđuje pravilo, ili se to objašnjava time da je takvom ženom nekako, tko zna kako, zavladalo dobro te je ona, kako je žena po prirodi neumjerena u svemu, postala neumjereno dobra.
Na pitanje ako se demon sam može pretvoriti u ženu (sukub), zašto mu je uopće potrebno posredništvo vještica za takvu djelatnost, autori iznose veoma 'zdravorazumski' argument koji glasi da je to zato što đavo na kraju uzme i dušu vještice, dakle je uvijek na dobitku.
Drugi dio knjige se bavi konkretnim djelima vještica. Uglavnom se izvješća temelje na iskazima dobivenima od izmrcvarenih žena. Što donose ti iskazi? Prvo opisuju način prodaje duše odn. sklapanja ugovora s đavlom koji može biti javan na sabatu (židovska subota) ili privatan, kada đavo sam nudi pomoć osobi koja se našla u egzistencijalnim ili emocionalnim neprilikama.
Inače su članovi vještičje sekte, prilikom dolaska novog člana, demona oslovljavali imenom "mali magistar", da se novi član ne bi uplašio - dakle, članovi su se regrutirali uz pomoć prevare. Zato na početku nisu ni bili svjesni što ih čeka. Po iskazima vještica upravo je to bio razlog zašto demona nazivaju "malim magistrom" - đavo se voli prikrivati.
One koji ne vjeruju u sve te navedene činjenice, Sprenger i Institoris (prema svetome Tomi) nazivaju hereticima, a time i takve osobe postaju potencijalne žrtve Inkvizicije.
Treći dio Malleusa maleficaruma je praktični dio. To je najozloglašeniji dio knjige. On donosi metode kojih se moraju pridržavati inkvizitori, suci i krvnici prilikom ispitivanja i suđenja osumnjičenice. Točno propisuje kakve metode torture treba primjenjivati, kako prepoznati vješticu, kakve trikove će koristiti vještica da bi dokazala svoju nevinost i kako se od takvih trikova treba obraniti. Npr. vješticu možemo prepoznati po đavoljem pečatu (lat. stigma diabolicum) to je uglavnom neka bradavica, madež ili nekakva fleka, trajni biljeg đavao žigoše osobu nakon što je spolno općila s njim i nakon što mu je takva osoba podala (prodala) dušu.
Također se prakticiralo brijanje svih dlaka sa optuženičina tijela da bi se našao đavolji pečat ili da optužena ne bi kojim slučajem među dlakama sakrila kakvu čaroliju pomoću koje bi podnijela torturu. Takve metode preporučuju Sprenger i Institoris, jer kažu da đavolji pečat čini osobu otpornom na torturu, tako da takva osoba neće priznati grijeh, jer neće osjetiti bol. Međutim, nepriznavanje grijeha bi malo pomoglo, jer osumnjičena je osoba uglavnom bila spaljena, priznavši ili ne. Inkvizitori su koristili i prevaru ne bi li dobili što detaljnije informacije o djelovanju sekte čarobnjaka i vještica. Prevara se sastojala u tome da bi osumnjičenoj osobi rekli da će joj biti oprošteno ako prizna sve i vrati se Kristu. Tada, ako bi osoba povjerovala u obećanje i priznala, bila bi ipak spaljena, ali bi inkvizitori imali novo svjedočanstvo za potvrdu svojih teza.
No, ako osoba ne bi odmah priznala, prvo se podvrgavala blažem obliku torture: "Dok se sprave postavljaju, neka sudac sam ili pomoću drugih dobrih ljudi i revnih vjernika potiče onoga koji treba da bude ispitan na mukama neka otvoreno prizna. Ako on neće priznati, sudac ga izručuje krvniku i njegovim pomoćnicima, da ga privežu na uže ili da osjeti druge sprave. Kod toga neka (krvnik i njegovi pomoćnici) odmah poslušaju, ali ne veselo nego pokazujuci veliki strah. Zatim ga na molbu nekih treba opet osloboditi, povući na stranu i pokušati ponovo potaknuti (da prizna), kod čega ga treba poučiti da neće biti predan smrti (ako prizna)..."
Ako okrivljenik nije htio priznati ni na prijetnje ni na takva obećanja, pocedura se dalje sastojala u tome da krvnik i njegovi pomoćnici izvrše izrečenu presudu i okrivljenicu podvrgnu ispitivanju na mukama. I to na uobičajeni način, a ne na neki novi ili birani način, lakše ili teže, već prema tome kako to zahtijeva zločin. Ako onaj koji je ispitan na umjerenim mukama nije htio priznati, pred okrivljenika bi se tada postavile druge vrste mučila, pa bi mu se reklo da će i njih morati istrpjeti ako ne prizna. Ako ga se ni na ovaj način ne bi zastrašilo ili dovelo do priznanja, tada bi se u okrivljenikovoj prisutnosti izricala osuda na nastavak ispitivanja na mukama za drugi i treći dan, ali ne na ponavljanje (prošlih mučenja), jer se mučenje ne smije ponavljati ako nisu pridošli novi osnovi sumnje."
[Izvor: Vjekoslav Bayer: "Ugovor s đavlom", Zagreb, 1953.]
Inkvizicija je inače bila unosan posao:
Sve troškove istrage, suđenja i kažnjavanja snosila je optužena ili njena rodbina, a u troškove su ulazile dnevnice za privatne istražitelje i uhode, vino za zatvorske čuvare, ručkovi za suce, putni troškovi glasnika i naravno toškovi za potrošni materijal – pruće za lomaču, smola ili užad za vješala. Za svaku spaljenu vješticu članovi suda dobivali su dodatni bonus. Imovina vještice djelila se između Crkve i Države pa je jasno zašto se pozornost usmjerila sa siromašnih odrpanki na srednju klasu i dobrostojeće pripadnike oba spola.
U Engleskoj su inkvizitori zapošljavali tragače za vješticama, tzv. «ubadače», koji su primali zavidnu premiju za svaku djevojku ili ženu koju bi predali na smaknuće. Nisu imali nikakva razloga biti oprezni u svojim optužbama. Obično su tragali za «vražjim znamenjima» - ogrebotinama ili madežima – koji nakon uboda iglom niti bole niti krvare. Jednostavan trik šakom često je prikazivao iglu kako tobože duboko prodire u vještičino tijelo. Kad nije bilo «vidljivih znakova» bili su dostatni i «nevidljivi». Pod vješalima jedan je «ubadač» priznao da je doveo do smrti dvije stotine dvadeset žena u Engleskoj i Škotskoj, za dobit od dvadeset šilinga po komadu.
Na suđenjima vješticama nisu bili dopušteni niti dokazi koji govore u prilog optuženoj niti svjedoci obrane. U svakom slučaju bilo je gotovo nemoguće dati uvjerljiv alibi za optuženu vješticu; pravila dokazivanja imala su specijalni karakter. Na priimjer, u više od jednog slučaja suprug je potvrdio da je njegova žena s njim spavala u trenutku kad je bila optužena da se zabavljala na vještičjem Sabatu; ali nadbiskup je strpljivo objasnio kako je demon bio zauzeo mjesto njegove žene. Supruzi si nisu trebali zamišljati da njihova moć opažanja nadilazi Sotonine moći zavaravanja. Ljepe mlade žene bile su same po sebi osuđene na plamen. U tom su postojali jaki erotski i mizogini elementi, kao što se i može očekivati u seksualno represivnom, muškodominantnom društvu u kome su inkvizitori potjecali iz klase nominalno celibatnih katoličkih svećenika.
Suđenja su naročitu pozornost posvećivala kvaliteti i kvantiteti orgazma u navodnim općenjima optuženih s demonima ili Đavlom i naravi Đavlovog «uda» (hladnog, prema svim izvještajima). «Vražija znamenja» su općenito pronalažena na grudima ili genitalijama, prema knjizi Ludovica Sinistratija iz 1700. Zbog toga su se uklanjale pubične dlačice i pažljivo razgledavale genitalije, a to su činili isključivo muški inkvizitori.
------------
Ulomak iz knjige: Carl Sagan, Demon-Haunted World (Svijet u kome obitavaju demoni)
Sveti Inkvizitori
Sveti Papa Pije V
Ovaj inkvizitor koji je postao papa proglašen je svecem 1696. god. Njegov raspadnuti leš s plastičnom maskom, izložen je vjerničkom štovanju u crkvi "Basilica di anta Maria Maggiore" - "Velika sveta Marija". Pape su bile glavni šefovi inkvizicije, i imenovali su inkvizicijske biskupe, pa ih sve možemo zapravo smatrati pravim Velikim inkvizitorima. Čak i danas.
Sveti Petar od Verone
Sveti Dominik mu ispire mozak kad je imao 15. god. Od svoje 30. do 52. bori se protiv "heretika" Katara. Papa Inoćent IV ga proglašava inkvizitorom Lombardije, no nakon 6 mjeseci pogiba. Proglašen svecem tek nakon 334 dana, što je najbrže proglašeni svetac u povijesti.
Sveti Pedro Arbués
Tomás de Torquemada, (1420-98), bijaše španjolski dominikanac, fanatički organizator Španjolske inkvizicije, i barem je 2.000 ljudi dao spaliti (još nije svetac). Također je zaslužan za masovne progone Židova iz Španjolske. Njegov glavni štićenik bijaše Pedro Arbués kojega su kasnije ubili neki rođaci iz osvete za njegove žrtve u crkvi u Aragoni, kada je neoprezno otpustio stažare i pošao na oltar primiti presvete sakramente. Tijekom 19. st. Pedro Arbués biva proglašen svecem od Pape Pia IX.
Konrad von Marburg
Zaslužan za bijesan progon heretika Albigenza. Inoćent III pokreće Križarski rat protiv tih vjernika koji se nisu svidjeli Papi. Pobijeno je od 200.000 do 1.000.000 ljudi. Konrad je bio ponosno na čelu tih krvoločnih križara. Kada bi sadistički Konrad prošao kakvom njemačkom pokrajinom, zavladala bi opća panika. 1233. god. on oglašava da neki grof "drži sotonske orgije". To ga je koštalo glave, jer ga ubiše po hitnom postupku. Papa ga proglašava "velikim promicateljem kršćanske vjere".
Sveti Robert Bellarmine
Ovog inkvizitora nadbiskupa teologa kardinala isusovca proglasio je svecem Papa Pije XI 1930. god.; iste godine i doktorom Crkve. Njegov leš, odjeven u kardinalsko svečano crveno ruho, izložen je u staklu crkve svetog Igacija. Taj podli lukavac je poslao u smrt Gordana Brunu na lomaču, i poznat po procesu protiv teorije da se Zemlja vrti oko Sunca jer u Bibliji piše da Zemlja stoji, a Sunce se vrti oko nje. Izuzetno važna osoba katoličke crkve, ali pomalo gurnuta pod tepih iz navedenih razloga crkvene sramote.
Katolički kler tvrdi da su njihovi sveci sigurno u raju. A tko je svetac, to oni saznaju "na poseban način". Oni na koje Crkva baci anatemu/prokletstvo, za njih drže da su zasigurno poslani u pakao. A takvi su obično malo skrenili s krute partijske jednoumne linije Crkve.
Podsjećam da su svecima proglašavali isključivo slijepe poslušnike svoje crkvene hijerarhije i pape, te strogo na liniji njihove trenutačne vjerske ideologije.
Većina ranih i srednjevjekovnih svetaca je zapravo izmišljena, zajedno sa čarobnim zbivanjima oko njih.
Jedan svećenik (don nešto) bahato tvrdi:
" ... u raju već prebivaju sveti. Oni, zajedno s dušama u čistilištu isčekuju uskrsnuće svojih tijela."
Dotični slavodobitno uzvikuje sa samouvjerenošću obične budale:
"Adam i Eva su sada sveci i u raju s Isusom!"
Sveci su tobože "zastupnici" ljudi kod Višnjega Boga. Bog, poput kakva svemirskog faraona, ima svoje birokrate i sitne sluge, posrednike kojima se ljudi moraju obraćati da prenose njihove želje golemom Bogu vladaru:
"Dekret o zazivanju, štovanju i relikvijama svetaca i o svetim slikama, 3. XII. 1563.
Sveti sabor zapovijeda svim biskupima i ostalima .... o posredovanju i zazivanju svetaca, o štovanju relikvija i o zakonitoj upotrebi slika, učeći ih, da sveci kraljujući zajedno s Kristom Bogu prinose svoje molitve za ljude; da je dobro i korisno ponizno ih zazivati i utjecati se njihovim molitvama i njihovoj pomoći kako bi izmolili dobročinstva od Boga
Vjernici trebaju štovati sveta tijela svetaca .... "
"Sveci kraljuju zajedno s Kristom. No čekaju uskrsnuće svojih tijela."
Ova bedastoća je samo jedna u nizu krajnjih crkvenih bedastoća. Njihovi sveci su već u raju, ali čekaju tamo Sudnji dan da bi mogli dobiti materijalna tijela, pa da žive dalje...
Što će im crijeva i ostali dijelovi probavnog sustava u raju?
Čak dva Posljednja suda, ali nema branitelja niti žalbe:
Crkva laprda o dva Posljednja suda. Prvi je pojedinačni sud svakog pojedinca pred Bogom nakon njegove zemaljske smrti. Drugi je opći sud, na kojem će na kraju svijeta svi biti okupljeni i Krist će suditi svakom čovjeku koji će ponovno proći svoj osobni sud. Za Dan mrtvih, kada većina građana Hrvatske obilazi grobove svojih najdražih preminulih, Crkva veli da je pogrešnog naziva. To bi se po njima trebalo zvati Svi sveci, tj. Svi sveci katoličke crkve, jer je, po njima, ustanovljen njima u čast.
Većini kršćana nije dovoljno da dospiju u raj, nego i da njihovi neistomišljenici moraju patiti u paklu. Tak tada su sasvim zadovoljeni.
"Bilo bi lijepo da je bio Bog koji je stvorio svijet i da postoji dobra sila Božje providnosti, moralni poredak svemira i život poslije smrti; ali upada u oči činjenica da je sve to upravo ono što bismo mi željeli."
"Na duži put, ništa se ne može oprijeti razumu i iskustvu, a kontradikcija koju religija nudi na oba polja je očita."
"Cijela ta stvar je tako očevidno djetinjasta, tako strana stvarnosti, da je svakome tko ima prijateljski stav prema čovječanstvu bolno pomisliti da velika većina smrtnika nikada neće biti u stanju uzdići se iznad takvog pogleda na svijet."
[Sigmund Freud, Austrijski liječnik i osnivač psihoanalize (1856-1939).]
Freud je svojevremeno izjavio da su tri najveća revolucionarna saznanja koja je znanstvena misao donijela čovječanstvu imala jedan zajednički nazivnik: skidanje čovjeka s trona. Prvo je bilo saznanje da Zemlja nije središte svemira, drugo da su čovjek i ameba daleki, ali ipak rođaci, i treće (po Freudu) njegovo otkriće da je ljudska slobodna volja ipak prividna konstrukcija, a da je naše ponašanje puno više pod utjecajem nagona nego što bi to mi htjeli priznati.
(citat)
No comments:
Post a Comment