Moramo zapamtiti da prije nego što je Kršćanstvo došlo do moći, grčki racionalizam je počinjao krčiti put u racionalni i znanstveni pristup razumijevanju bolesti, njihovih uzroka i lijekova.
Suprotno prosvijećenom, racionalnom pristupu starih Grka, razumijevanje Biblije o bolestima, njihovim uzrocima i lijekovima, može se opisati samo kao pred-znanstveno.
Kada je Kršćanstvo steklo kontrolu nad Rimskim carstvom, ovaj pred-znanstveni stav, udružen s pouzdavanjem u natprirodna iscjeljenja konkretno je značio da su grčka medicinska znanja bila uspješno zagušena skoro tisuću godina.
Nakon što su nadmoćno zatomili grčku medicinu, kršćanske crkva su činile najviše u svojoj moći da spriječe razvoj medicinske znanosti.
Neki primjeri:
Seciranje i fiziologija
Cijepljenje
Higijena
Upotreba anestetika tijekom porođaja
Grčki racionalizam i medicina
Počeci racionalnog pristupa medicini mogu se pratiti do Hipokrata (460-377 pr.n.ere). Glavno postignuće Hipokrata ne leži toliko u bilo kojem određenom otkriću ili lijeku, već u postavljanju temelja medicine na opažanju, iskustvu i racionalnoj misli. Jedan primjer je njegovo proučavanje epilepsije. Prije nego da se složi sa svojim suvremenicima da je to "sveta bolest", on ih se odrekao u svome djelu, O svetoj bolesti, i proglasio "vračevima, prijevarnim iscjeliteljima vjerom i šarlatanima". On ih je kritizirao kao neke koji "nemaju ideju što učiniti niti što ponuditi bolesniku...pa su etiketirali ovu bolest svetom kako bi prikrili svoje neznanje". On nastavlja da epilepsija nije više "božanska ili sveta nego bilo koja druga bolest" i postulira da "je mozak uzrok tome stanju, kao i drugih sličnih najozbiljnijih bolesti." On nije samo utvrdio uzrok, nego je preporučio disekciju koze radi testiranja te pretpostavke. U drugom djelu: 'Zrak, vode, mjesta', Hipokrat je proučavao djelovanje okoliša na zdravlje i položio temelj epidemiologije. [1]
Hipokratove novatorske ideje prenijete su Aleksandrijskoj školi [koju je ustanovio helenistički vladar Ptolomej (c. 367-283 pr.n.e.) oko zadnjeg kvartala četvrtog stoljeća pr.n.ere.] Znanstvena predaja bila je prenijeta od strane liječnika kao što su Herofil (cca 280 pr.n.ere) i Erasistratus (304-250 pr.n.ere) . Oni su postavili temeljna otkrića u domeni anatomije i fiziologije. Njihova otkrića uključuju funkcije čovjekova živčanog, reproduktivnog i probavnog sustava. Velik dio njihova uspjeha nastao je zahvaljujući mogućnosti pribavljanja ljudskih leševa (što je omogućila tadašnja vlast!) [2]
Druga velika figura grčke medicinske znanosti bio je Galen (129-200 CE). Galen je nastavio znanstvenu filozofiju medicine uporabom opažanja za testiranje pretpostavki i hipoteza. On je izvodio na stotine anatomskih seciranja - omogućujući širenje daljnjih medicinskih spoznaja. Galen je zaslužan za velika otkrića, uključujući funkcije arterija i rad mjehura. Također je bio poznat da je prikazao rad živčanog sustava na živoj svinji, a zatim odstranjivanjem njenih živčanih funkcija, jedne po jedne. Galen je poslije imenovan liječnikom imperatora Marka Aurelija u Rimu. Galenova djela su dominirala tim poljem (srećom ili na štetu - kao što ćemo vidjeti) sljedećih tisuću godina. Do ranog devetnaestog stoljeća, studenti medicine su još uvijek konzultirali njegove radove. Nekih 20.000 stranica njegovih radova preživjeli su do naših dana. [Uzgred rečeno, zanimljivo je reći da je Galenov glavni kriticizam kršćana njegova vremena bio da se oni oslanjaju na zakone koji se ne očituju.] [3]
Sav taj napredak je vrlo brzo srušen, jednom kada je Kršćanstvo steklo dominaciju u četvrtom stoljeću n.ere.
Biblijska pred-znanstvena teologija bolesti
Premještanje iz svijeta grčkog racionalizma u Bogom-ispunjene biblijske zapise, slično je skoku iz sjajnog vedrog dana u totalnu crnu tamu noći. Izgubljeni su pozivi za opažanjem, pokusima pretpostavki i njihovim demonstracijama. Sve bolesti i njihovo ozdravljenje su djelo natprirodnih bića poput Boga ili Demona.
Prema takvom pogledu, Bog je slao bolesti ljudskim bićima kako bi pokazao Svoje nezadovoljstvo. U skladu sa Starim zavjetom, Bog je bio taj koji je poslao kralju Uziji (II Ljetopisi 26, 19-21) i Miriami [Mojsijevoj sestri] (Brojevi 12, 9-12) gubu:
II Ljetopisi 26, 19-21
Uzija se rasrdi držeći u ruci kadionicu da kadi; kad se rasrdio na svećenike, izbi mu guba na čelu pred svećenicima u Domu Jahvinu kraj kadionog žrtvenika. Kad ga svećenički poglavar Azarja i svi svećenici izbližega pogledaše, a ono, gle, izbila mu guba na čelu; brže ga otjeraše odande, a i on sam pohitje da iziđe jer ga Jahve bijaše udario! Kralj Uzija ostade gubav do smrti i stanovaše u odvojenoj kući, jer bijaše odstranjen od Doma Jahvina.
Brojevi 12, 9-12
Uskipjevši gnjevom na njih, Jahve ode. (10) Čim se od šatora oblak udaljio, gle! Mirjam ogubavi, kao snijegom posuta. Aron se okrenu prema Mirjami, a to guba na njoj. Tada rekne Aron Mojsiju: 'Gospodaru moj, ne svaljuj na nas kazne za grijeh koji smo u ludosti počinili i kojega smo krivci. Ne daj da ona ostane kao mrtvo dijete kojemu je već na izlasku iz majčine utrobe meso napol uništeno!'."
Na sličan način, on prouzroči kralju Jehoramu dizenteriju (II Ljetopisi 21, 15), jer je isti "odveo Judu i stanovnike Jeruzalema u nevjernost" (II Ljetopisi 21, 13).
Ponekad je Bog jednostavno omogućio Sotoni da zada bolesti ljudima; radi se o čirevima kojima se osuo Job da se testira njegova vjernost. (Job 2, 7)
Job 2, 3-3
Nato će Jahve: 'Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla!'? On je još održava postojan u neporočnosti, pa si me uzalud izazvao da ga upropastim.'' A Satan odvrati: 'Koža za kožu!'' Sve što čovjek ima on će dati za svoj život. Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti!" 'Neka ti bude! - reče Jahve Satanu. - U tvojoj je ruci; život mu samo sačuvaj!'." I Satan ode ispred lica Jahvina. On udari Joba zlim prištem od tabana do tjemena.
Odlomak ispod, koji opisuje očit slučaj epilepsije (svete bolesti!) pripisan je u Novom zavjetu zlim duhovima:
Marko 9, 17-27
Odvrati netko iz mnoštva: 'Učitelju, dovedoh k tebi svoga sina koji ima nijemoga duha; Gdje ga god zgrabi, obara ga, a on pjeni, škripi zubima i koči se. Rekoh tvojim učenicima da ga izagnaju, ali ne mogoše." On im odvrati: "O rode nevjerni! Dokle mi je biti s vama? Dokle li vas podnositi? Dovedi ovamo svoga sina!' I dovedoše ga k njemu. Čim zloduh ugleda Isusa, potrese dječakom i on se, oboren na zemlju, stane valjati i pjeniti. Vidjevši da svijet odasvud grne, Isus zaprijeti nečistomu duhu: "Nijemi i gluhi duše, ja ti zapovijedam, iziđi iz njega i da nisi više u nj ušao!" I nakon vapijući van i grčevi njega užasno, to je izašao, i dječak bio poput leša; tako da većina njih reče, "On je mrtav." No Isus ga dohvati za ruku, podiže ga i on ustade.
Očito je ako je uzrok bolesti natprirodan, način izlječenja također mora biti natprirodan. Ovako nam je rekla priča o Naamanu, vojskovođi sirijske vojske u Kraljevima 5, 1-27.
Gubavac, Naaman zatraži pomoć proroka Ilije i bi izliječen uranjanjem sedam puta u rijeku Jordan. Isus, kao što smo vidjeli iznad, liječio je epilepsiju izganjanjem "gluhonijema duha" (Marko 9, 17-27). On je također izliječio nekoliko gubavaca (Matej 8, 2-3 Marko 1, 40-42).
Ova pred-znanstvena koncepcija bolesti i ozdravljenja ima dvije važne posljedice:
Prvo, bolesti su prouzročene bilo od Boga, Sotone ili zlih duhova. Teološki, postojali su određeni razlozi za izbijanje ovih bolesti. Uz ove pretpostavke, traganje za razlogom - je li to oblik kažnjavanja od Boga? iskušenje? je li to uslijed zlih duhova koji su iskoristili "grješno" stanje osobe? - izgleda isto tako važno, ako ne i važnije, od traganja za lijekom.
Drugo, budući da je uzrok teološki, način izlječenja mora također biti teološki. To znači da se vjernik vodi podalje od nalaženja racionalnih, prirodnih tumačenja i postupaka za ozdravljenje, a u smjeru nadnaravnog pristupa, temeljenog na smirivanju Božjeg gnjeva ili sprječavanja nakane Sotone. [4]
Gušenje grčkog racionalizma u medicini
Od najranijih vremena, crkveni očevi su bolestima pripisivali natprirodne uzroke. Origen (185-254) je pisao:
Protiv Celzija 8:31
Demoni su ti koji stvaraju glad, neplodnost, zagađenost zraka, pošasti; oni lebde sakriveni u oblacima niže atmosfere, i privučeni su krvlju i dimom koji im neznabošci nude kao svojim bogovima. [5]
Na sličan način Augustin (354-430) piše da:
Sve bolesti Kršćana valja pripisati tim demonima; ponajviše oni muče svježe-pokrštene Kršćane, o da, čak i nedužnu novorođenčad. [6]
Grgur Nazianus (329-389), tvrdilo je da su tjelesne boli prouzročene sotonom i da ozdravljenje dolazi "polaganjem ruku" radije nego preko lijekova. Sv. Nilus (430) i Sv. Grgur Tourski ( 540-594), u svojim zapisima, daju primjere grješnosti ako se prednost daje lijekovima radije nego pouzdanju u moć molitve. U svom pismu redovnicima Sv. Anastasius, Sv. Bernard (1090-1153)
upozorava ih protiv uzimanja lijekova za liječenje njihovih bolesti. Uzimanje lijekova je bilo, u skladu s izjavom čovjeka koji je imao vrstu pasa nazvanu po njemu, "ponašanje nedolično njihove religije i protiv čistoće njihova svetoga reda! [7]
Naravno ova averzija prema uzimanju lijekova i savjetima liječnika ima svoj biblijski temelj. Smrt kralja Asa je bila pripisana njegovom traženju liječnika umjesto Boga za izlječenje:
II Ljetopisi 16, 12
Kralj Asa..Razbolio se trideset i devete godine kraljevanja, od nogu, te mu se bolest veoma pogoršala, ali ni u bolesti nije tražio Jahvu nego liječnike.
Tako je postala standardna praksa, da crkveni autoriteti odvraćaju od ideje da bolesti imaju prirodne uzroke. Postoji dio crkvenog kanonskog prava gdje stoji:
Contraria sunt divinae cognitioni praecepta medicinae
[Medicinski recepti su suprotni božanskom znanju] [8]
Četvrti Lateranski Koncil (1215) je zabranio liječnicima tretirati bilo kakve pacijente bez pozivanja teoloških stručnjaka iz crkve. Oni su također zabranili svećenicima, đakonima i pod đakonima obavljati kirurške zahvate. U 1243., dominikanski red je zabranio sva medicinska djela da se donose u njihove samostane.
Naravno, praksa seciranja leševa kako bi se nešto naučilo o ljudskoj anatomiji i fiziologiji, bila je krajnje odbojna ranim kršćanima. Ponovno je teološku bazu ovog gađenja lako razumjeti: doktrina tjelesnog uskrsnuća zabrinula ih je da će ova, tako sakata tijela imati nekih problema s ponovnim oživljavanjem tijekom konačnog općeg uskrsnuća. Stoga je crkveni Otac Tertulian (160-225) etiketirao Herofilusa, velikog liječnika Aleksandrijske škole, kao "mesara". Sv. Augustin upotrebljava slične izraze za opisati sve liječnike koji izvode seciranje ljudskog tijela.
Znanost medicine je, tako, postala snažno povezana s bezbožništvom da je nastala latinska izreka, Ubi sunt tres medici ibi sunt duo athei [Gdje tamo su tri liječnika postoje dva ateista.].[9]
Kako je Charles Freeman zapisao u svojoj knjizi: Zatvaranje zapadnog uma, ova osuda racionalne medicine bila je teološki utemeljena:
Odbacivanje znanstvenog pristupa medicine je naglašeno vjerovanjem ... da duša ima veću vrijednost nego tijelo i da je patnja dio kršćanske predaje, koju čak valja pozdraviti kao test vjere. Bolestan čovjek u opasnosti po život hitno treba, rečeno je, svećenika za svoju dušu, radije nego liječnika za svoje tijelo. [10]
Čudesno je, da je usred svog tog iracionalizma, nešto grčkog medicinskog znanja ipak bilo sačuvano. Budući da je Galen, premda neznabožac, izjavio da je vrhunski bog dizajnirao tijelo s određenom svrhom na umu, njegovi medicinski radovi su bili malo probavljiviji Kršćanima. Tako su oko 500 n.ere, Galenovi radovi prikupljeni u šesnaest svezaka. Problem s time (kao što možemo vidjeti i s drugim znanostima koje su "sačuvali" Kršćani) bio je da su Galenova djela postigla skoro "kanonički" status, što je značilo da je propitivanje njihova sadržaja bilo jednostavno nezamislivo. Galen, i njegovi prethodnici, koji su bili nositelji opažanja i pokusa pretpostavki kao temelja medicinske znanosti, bili bi iznenađeni kako su Kršćani ironički izokrenuli njihova vlastita djela u "nepredočene zakone". Tako je bila izgubljena upravo jezgra vrijednosti grčke znanosti, racionalni i empirijski postupak u proučavanju čovjekova tijela, podrijetla bolesti i njihovih lijekova. [11]
Druga fronta napada na medicinske znanosti bilo je Crkveno vjerovanje u natprirodna ozdravljenja. Ova čudesa uključuju čarobne potoke ili bare, moć svetih riječi i relikvije. Ovdje također imamo čvrsto utemeljenje u Bibliji. Vidjeli smo kako je sirijac Naaman bio izliječen od gube uranjanjem u rijeku Jordan (II Kraljevi 5, 1-27). Isus je izliječio slijepa čovjeka tako da se isti morao očistiti u kupalištu Siloam (Ivan 9, 7-11). A o uspješnosti relikvija mogli smo čuti da su Ilijine kosti (II Kraljevi 13, 20-21), sjenka Petra (Djela 5, 15-16) i rublje Pavla (Djela 19, 11-12) bili dovoljni za natprirodno ozdravljenje. [12]
Tako je vjerovanje u natprirodno ozdravljenje cvjetalo tijekom srednjeg vijeka. Katedrala u Kölnu bila je sjedište čudesnog lijeka koje je uključivalo lubanje triju mudraca koji su posjetili bebu Isusa (možete ih posjetiti i danas). John Chrysostom (347-407) pisao je o djeci koja bi objesila malene kopije evanđelja oko vrata kao zaštitu od nesreća. Relikvijama različitih svetaca bile su pripisivane moći izlječenja bilo čega, počevši od vrućice (Sv. Remy) do zubobolje (Sv. Apolonija)! Epilepsija, spomenuta od Hipokrata 500 godina prije kršćanske ere, stavljena je pod okrilje Sv. Kristofora. [13]
Ovo vjerovanje u uspješnost natprirodnog ozdravljenja, uvelike je pridonijelo smrti znanstvene medicine. Razlozi za to su jednostavni. Ako su čuda dovoljna u pribavljanju iscjeljenja (barem u vjerovanju masa), ne postoji potreba za alternativom: znanstvenom medicinom. Osim toga, umovi koji su uvjereni u čuda su umovi koji nisu spremni postavljati racionalna pitanja što se tiče istinske prirode bolesti. Tako je nestajanje racionalnog pristupa medicine bilo neizbježno jednom kada je Kršćanstvo steklo dominaciju u Europi. [14]
Protivljenje znanosti anatomije i fiziologije
Sa srednjim vijekom, Crkva je izbrisala racionalna medicinska znanja, skoro potpuno. Koji god je repozitorij medicinskog znanja postojao, bio je držan na životu u rukama ne-kršćana. Tako su židovski liječnici osnovali srednjovjekovni medicinski fakultet Salerna i Montpelliera. Dok su ove škole bile osrednje prema modernim standardima, one su usprkos toga razvile načela higijene i držale medicinu na ravni koja je bila iznad čistog iracionalizma. Muslimanski svijet je održavao grčka djela o medicini i biologiji zahvaljujući misliocima kao što su Aristotel i Galen, već dugo izgubljenim u kršćanstvu. [15] Unutar kršćanstva, svjetlo razuma su u najtamnijim vremenima držali hrabri ljudi koji su rizikovali svoje živote baveći se znanošću o životu:
Pojavili su se ljudi znanosti, u strožem značenju riječi, čak i u stoljećima pod potpunom dominacijom teološke misli i crkvene moći; znanost je, zaista legirana s teologijom, još uvijek nalazila dragocjene bisere. Neki od tih ljudi poput Arnolda od Villanove, Bertranda de Lanaca, Albert of Bollstadt, Basil Valentine, Raymond Lully, i, iznad svih, Roger Bacona*; svi su oni gajili znanosti podređene medicini, i usprkos optužbama za čarobnjaštvo, uz prijetnje zatvorom i smrti, držali su baklju znanja zapaljenom, i prenosili je na buduća pokoljenja. [16]
Roger Bacon je 1257., kao čovjek velika ugleda na Oxfordu, u 33. god. poslan od svog franjevačkog poglavara (u Rimu) da napusti Englesku (gdje je imao slobodu baviti se znanošću) i ode u samostan u Parizu. Tamo je morao ostati 10 (DESET) godina u "izolaciji," kako to kaže "Dictionary of National Biography". Zvali to zatvorom ili ne, ali "Katolička enciklopedija" laže da su njegovi nadređeni samo primijenili opće pravilo na njega i "zabranili mu publiciranje bilo kakvih djela izvan Reda bez posebnog dopuštenja". Rogera su lišili svih knjiga o znanosti, svih instrumenata, pribora za pisanje i papira. "Katolička enciklopedija" čak mora priznati da poznati kardinal nije godinama mogao stupiti u vezu s njim i, kada je taj kardinal postao Papa i naredio Rogeru da napiše knjigu, redovnik je rekao da su mu zabranili pristup bilo kakvom materijalu za pisanje, pa čak i Papi.
Deset godina zatvora i izolacije, čime je spriječen znanstveni genij da uđe u svoj laboratorij, nezgodna je tema koju apologeti koji žele da vidimo kako je Crkva promovirala znanost, ne bi željeli da znamo. Ali sljedeći korak im odgovara. Guy de Foulques, Papinski Legat i kardinal, te 1264. Papa Klement IV, potakli su Bacona na pisanje. Upravo je za njega, vladajućeg Papu, Bacon napisao "Opus Majus" i druga djela.
Zvuči kao "trijumf Kršćanstva" dok se ne ispitaju pojedinosti. Ipak je puko nagađanje da ga je upravo Papa poslao natrag u Englesku. Slijedilo je 10 godina slobode i istraživanja, a onda mu je opet naređeno da ode u Pariz i da ga se "zatvori" ("Katolička enciklopedija" ovaj puta dopušta tu riječ) na daljnji broj godina koji se ne može točno odrediti. Većina drži da je to bilo 14 godina.
Na njegovom primjeru se lijepo vidi kako se Crkva odnosila prema znanstvenicima. Znanost koja se pojavila kod Grosseteste, Bacona i Alberta u 13. st. je bila Arapska ili Maurska znanost. Briljantna kultura Maura posramila je Kršćansku i samo malo je ljudi imalo hrabrosti naučiti lekciju. Ali Crkva je konačno ugušila taj pokret, pa su ljudi slična kova u sljedećem stoljeću izručeni Svetoj Inkviziciji.
U značajnom obimu, ponovno otkriće izgubljenih radova grčkih filozofa (koji su Muslimani bili sačuvali u arapskim prijevodima) nakon ponovnog osvajanja Španjolske u dvanaestom stoljeću, vodili su ponovnom pristupu racionalnom saznanju. [17] Možda uslijed ovoga utjecaja tada vidimo da su velika kršćanska sveučilišta počela činiti male korake prema otvaranju svojih medicinskih katedri prema drugačijem pristupu. Podržavali su ih uglavnom političke vođe koje su bile vjerojatno u sukobu sa crkvenim dostojanstvenicima. Frederik II (1194-1250), "Sveti rimski imperator" i arhi-neprijatelj pape, povremeno je dopuštao liječnicima secirati ljudske leševe. Na sličan način u 1391., Ivan od Aragona je dopustio Sveučilištu Lerida secirati ljudski leš svake tri godine - tijela mrtvih kriminalaca. Oko tog istog vremena, profesor medicine u Bolonji bio je dovoljno hrabar da, povremeno, upotrebljava ljudska tijela na svojim predavanjima. Bilo je očito iz ovih primjera, da je racionalistična metodologija rada medicinske znanosti drevnih Grka, temeljena na empirijskim opažanjima, sporo ali čvrsto napredovala natrag u Europu. [18]
Kao što smo vidjeli, najraniji crkveni očevi osuđivali su seciranje leševa na teološkim osnovama. Bilo je za očekivati da srednjovjekovna crkva neće olako prijeći preko ovog ponovnog izbijanja postupaka koji su tako protivni njihovoj teologiji. U trinaestom stoljeću, Papa Boniface VIII (1234-1303) izdao je papinsku bulu koja je namijenila izopćenje (ekskomunikaciju) svakome tko bi se usudio secirati leš. Sljedeća dva do tri stoljeća, to je osakatilo razvoj znanost anatomije i fiziologija. [19]
Papinska bula je imala dalekosežne posljedice. Tako nalazimo, par stoljeća poslije, da je Leonardu da Vinciju (1452-1519) bilo zabranjeno ući u bolnicu, jer je zabilježeno da je jednom secirao ljudski leš. [20]
U području anatomije i fiziologije, najveći i odlučujući trenutak u bitci između crkve i znanosti nastao je u liku jednoga čovjeka: Andreasa Vezalija (1514-1564). Unatoč osudi od crkvenih vlasti, stvarne mogućnosti izopćenja, zatvora, pa čak i smrti, Vesalius je išao naprijed i secirao ljudske leševe. Njegov rad, objavljen u sedam svezaka kao "De Humani Corporis Fabrica" (1543) bio je kratak izvod metodoloških ispitivanja i opažanja čovjekova tijela. Njegov empirijski rad pokazuju da je Galen učinio neke ozbiljne pogreške više od tisuću godina prije. On je pokazao da postoji samo jedna čeljusna kost, a ne dvije kako je Galen tvrdio. Razumio je funkciju od 'vena cava' kao jedne od dviju velikih vena kojima optječe krv natrag u srce. Galen je mislio da 'vena cava' ide iz jetre. Postojale su dvije dodatne stvari koje Vezalijev anatomski rad nije uspio naći, a koje su mu donijele nevolje kasnije. Najprije, on je pokazao da muškarcima ne nedostaje rebro - suprotno što su mnogi tada mislili, temeljeno na priči o stvaranju Eve u Postanku 2. Drugo, nije našao "neuništivu kost" u ljudskom tijelu, vitalan dio anatomije za koji je većina ljudi u srednjem vijeku vjerovala da oblikuje začetak uskrslog tijela. Bez ove "neuništive kosti" izgledalo je da na cijelo učenje o tjelesnom uskrsnuću pada sumnja. [21]
Vezalijev rad je privukao gnjev svih koji su željeli sačuvati status quo. Galenova djela su sigurna i odobrena - neki od njegovih medicinskih kolega nisu prihvaćali njegova otkrića. Prethodni profesor od Vezalija, Silvije, proglasio je svog prijašnjeg učenika kao "pomahnitalog luđaka". Drugi pak kolega, prethodnih pomoćnik zvan Kolumbo, pokušao je diskreditirati njegova djela.
Međutim, najglasniji protivnici su dolazili iz crkve. Početno je Vezalije bio nekako zaštićen od crkvenih vlasti jer je bio liječnik imperatora Karla V. Međutim nakon Karlove abdikacije u 1555., Vesalius je postao lakom metom napada. Negirana mu je bila svaka mogućnost seciranja leševa. Na kraju je optužen da je secirao živoga čovjeka. Inkvizicija ga je prisilila na hodočašće u Svetu zemlju - pa je na putu natrag odatle, bio žrtvom brodoloma i po svoj prilici umro od gladi na grčkom otoku Zante. [22]
Drugi važni slučaj koji valja spomenuti je onaj španjolskog pripadnika liberalne kršćanske sekte, Michael Servetusa (1509-1553). Tijekom svoga života, on je stekao slavu u medicinskim krugovima kao vješt prosektor. Po svoj prilici je tijekom tih seciranja servetus došao do otkrića manjeg optoka krvi. Došao je vrlo blizu i do većeg optoka krvi. Servetus je prikazao svoje otkriće u knjizi Restitucija kršćanstva (1553). Međutim, sve što su njegovi protivnici mogli vidjeti bilo je to da je pripadnik heretičke liberalne kršćanske sekte. Njegove knjige su spaljivane, a njega je osudila i zatvorila Katolička crkva. Uspio je pobjeći i otišao u kalvinističku Ženevu. Njegov tretman je tamo bio još gori. Uhićen je i spaljen na lomači, zajedno sa svojim knjigama, 1553. god. od strane kršćanskih Kalvinista kao heretik. [23]
Međutim, otkrića ovih velikih ljudi više nisu mogla biti skrivana. Skoro nakon smrti Vezalija, papinske vlasti su počele mrzovoljno davati odobrenja za seciranje na različitim sveučilištima. [24]
Sveti rat protiv cijepljenja i cjepiva
Ospice su po svoj prilici potekle iz Indije i dosegle Europu u šestom stoljeću n.ere. Koristili su ih španjolski konkvistadori u Amerikama sa smrtonosnim posljedicama: Američki domoroci su padali poput muha - bez otpora prema toj bolesti, koju je većina Španjolaca preboljela u djetinjstvu. U Europi, međutim, ospice su bila relativno blaga bolest djece, do kraja sedamnaestog stoljeća, kada je načinila smrtonosan zaokret. U Islandu, nastala je stopa smrtnosti do 40%. U Švedskoj, bolest je ubijala 10% djece unutar njihove prve godine. U Londona je više od tri tisuće pomrlo u samo jednoj epidemiji ospica u 1746. god. Od 1760. do 1770., izgubljeno je drugih 4% populacije do te bolesti. SAD nije bila pošteđena. Epidemije su bile zajedničke. Benjamin Franklin (1706-1790) je izgubio sina zbog ospica. [25]
1717. gdja. Lady Mary Montagu, žena engleskog poslanika u Turskoj, i sama preživjela ospice, svjedočila je kako su se Turci cijepili protiv te bolest. Male grupe starih žena bi išle od kuće do kuće, prenoseći orahove ljuske ispunjene s gnojem od blagih slučajeva ospica. Gnoj bi tada bio hotimice razmazan na otvorenu ranu pacijenta (ili klijenta). Lady Mary je uočila da je većina pacijenata oboljela nekoliko dana, ali bi ozdravili unutar osam dana. Cijepljeni su postali zaštićeni od pune bolesti. Ona je bila tako oduševljena s tim postupkom, da je dala cijepiti svog vlastitog sina, Edwarda. Nakon povratka u Englesku u 1721., pokušali su cijepljenje uvesti u Londonu. Prvotni testovi na šest zatvorenika (koji su bili dragovoljci nakon obećanja pomilovanja) bili su uspješni. Tehnika se brzo širila Europom. [26]
Budući da su se virusi ospica uvodili u optok krvi cijepljenjem, uvijek je postojala mogućnost da bi se mogla razviti opasna bolest . I zaista, stopa smrtnosti je bila 2-3% uslijed cijepljenja. Smrtnost nekoga tko je prirodno zaražen s tom bolesti, bila je mnogo viša, naravno, normalno oko 20-40%. Tako, premda cijepljenje nipošto nije bilo potpuno sigurno, moglo je smanjiti smrtnost čak za 95%. [27]
Reakcija crkvenih institucija bila je predvidiva. Teolozi diljem Europe i Amerike osuđivali su ovaj postupak koji je spašavao živote. 1772. god. Velečasni Edward Massey iz Engleske, objavio je govor naslovljen: Opasna i griješna praksa cijepljenja. Tvrdio je da je Jobov bijes bio uslijed toga što je njegov mozak bio pogođen cijepljenjem ospica. Tko ga je cijepio? Pa Sotona, naravno! Velečasni je nastavljao dokazivati, u skladu s biblijskim učenjima, da su bolesti poslane od Boga kao oblik kažnjavanja za grijeh. Bilo kakav pokušaj sprječavanja bolesti je "dijaboličan" pokušaj uplitanja u Božju volju! Drugi engleski duhovnik, Velečasni Delafaye, održao je propovijed naslovljenu: Cijepljenje je neobranjiv postupak. U Francuskoj, u rijetkoj solidarnosti sa svojim engleskim kolegom, teolozi sa Sorbonne, jednoglasno su osudili cijepljenje. Stvari su bile iste u Škotskoj. Kalvinistička crkva tamo je osudila postupak kao "prkos u lice providnosti" i "trud da se spriječi Božiji sud." [28]
Naravno, postojali su neki među svećenstvom, koji su podržavali cijepljenje. Jedan primjer bio je Cotton Mather (1663-1728), puritanski svećenik poznat po svojoj ulozi u procesu protiv vještica iz Salema. On je bio taj koji je uvjerio Dr. Zabdiel Boylston-a da iskuša novu tehnika tijekom epidemije boginja u Bostonu, 1721. U dvije sljedeće godine, on je izveo skoro 300 cijepljenja, od kojih je samo šest pacijenata umrlo. U usporedbi, od skoro 6000 zahvaćenih ospicama na prirodan način, blizu 1000 je pomrlo. Po svim mjerama. Dr. Boylstonovo cijepljenje je bilo uspješno. 1738. god. postupak je bio uspješno primjenjivan, od strane drugog liječnika, nakon teške epidemije u Charlestonu, Južnoj Karolini.
Međutim duhovnici poput Cotton-a bijahu u manjini. Većina, podržana od konzervativnih liječnika i novina, bila je jasno protiv tog postupka. Još jednom je zamjerka bila teološke prirode. Protivnici su tvrdili da su ospice "kazna za grijehe" i upozoravali da "borba protiv te bolesti će je još pogoršati". Drugi bi dodali da je cijepljenje "zadiranje u božanske prerogative Jehove", koji ima pravo "da ranjava i uništava". [29] Pastor William Cooper, srdito je prijetio:
Boginje su Božja kazna, poslana da nam se sudi i ponizi poradi naših grijeha; zašto bismo to pokušavali izbjeći i misliti da se okrenulo od nas?...Bog je odredio trajanje svačijeg života...pa ako je to vrijeme došlo, cijepljenje neće spasiti ničiji život. [30]
Međutim uspješan nastavak postupka nije značio da su se teolozi složili da je mjera bila dobra. Oni su imali spremne svoje odgovore:
Bilo je dobro da se Sotoni oduzme prebivalište koje je uzeo u ljudima u vrijeme našega Gospodina, ali nije bilo prema Zakonu da ga djeca farizeja izgone uz pomoć Beelzebuba. Moramo uvijek imati na oku ono što radimo, kao i rezultat, ako smjeramo zadržati dobru savjest prema Bogu. [31]
Tako su teološka razmatranja nadvladala nad dobiti spašenih života. Ovim teolozima i svećenicima, bilo je bolje da mnogi umru, nego da se ti ljudi daju cijepili i tako suprotstave Božjoj volji.
Znanstveni napredak u ratu protiv ospica dobio je još veći zamah prema naprijed, s otkrićem vakcinacije od Dr. Edward Jenner-a (1749-1823). [b] Kao liječnik u Gloucestershiru, Engleska, Jenner je zapazio da pojedinci koji su prethodno bili zaraženi s kravljim boginjama (blaži oblik ospica koji se normalno nalazi kod mljekarica) nisu nikada bili zaraženi s ospicama nakon toga. U 1795., Jenner je pokušao cijepljenje ospicama na čovjeku koji je prethodno bio zaraženim s kravljim boginjama i našao da on nije bio razvio nikakve simptome niti se razbolio, osim malenog nateknuća na mjestu na ruci gdje je cijepljenje provedeno. Osim toga, kada je izbila epidemija ospica, čovjek je njegovao svoju zaraženu obitelj, ali nikada se sam nije razbolio. Nakon nekoliko takvih slučajeva, 14. svibnja 1796., Jenner je odlučio obaviti pokus sa cijepljenjem mladog zdravog osamgodišnjeg dječaka s kravljim boginjama. dječak se osjećao blago bolestan tjedan dana poslije, ali je ponovno bio dobro unutar par dana. On je zatim pokušao cijepiti dječaka s ospicama 1. srpnja. Dječak tada nije obolio, a niti nekoliko mjeseci poslije, kada je to Jenner pokušao ponovno. [33]
Za razliku od cijepljenja ospicama, gdje postoji malena vjerojatnost da oni koji su to obavljali mogu umrijeti od sasvim razvijene bolesti, cijepljenje kravljim boginjama nema taj potencijalno smrtonosan efekt, ali pruža istu vrstu imuniteta protiv malih boginja. Rezultat je bio golem uspjeh. U Berlinu, u Njemačkoj, broj smrti je pao od više od 4.000 (u razdoblju 1783. do 1792.) na 535 (od 1814.-1822.). U Kopenhagenu, u Danskoj, broj smrti je smanjen od 5.500 u dvanaest godina prije uvođenja cijepljenja, na 158 u šesnaest godišnjem rasponu nakon njegova uvođenja. U Beču, godišnja stopa smrtnosti od ospica spuštena je od 800 na manje od tridesetak u 1803. U Londona, čije užasavajuće brojke koje smo vidjeli gore, cijepljenje je bilo tako uspješno, da se 1890. desio samo jedan slučaj smrti od ospica te cijele godine. [34] Program cijepljenja je bio tako uspješan, da su 1978., velike boginje uspješno iskorijenjene s lica zemlje (uz izuzeće nekoliko pohranjenih u kakvoj tvornici za biološko oružje i, možda, u skrovištu kakvih religijskih terorista).
Cijepljenje je tako uklonilo zadnji moralni razlog kojega bi itko mogao imati protiv toga, (mala) vjerojatnost smrti pacijenata kod kojih bi se mogla razviti u punom obimu. Ipak je reakcija crkvenih vlasti i teologa ponovno bila negativna. U 1798., konzervativni liječnici i kler u Bostonu osnivaju "Društvo protiv cijepljenja." Pozivali su stanovnike Bostona da zaustave cijepljenje, jer je taj životno vrijedan postupkom bio "poziv na prkos do Neba samog, čak i volji Boga". [Stara inačica argumenta "igranja Boga", koju upotrebljavaju današnji religiozni protivnici istraživanja u genetici, kloniranju i matičnim stanicama.] Oni su upozoravali sugrađane Bostonce da "Božji zakon zabranjuje tu praksu." U svom govoru na sveučilištu Cambridge 1803., Velečasni Ramsden kritizira Jennera sa stihovima iz Biblije.
Ovo protivljenje cijepljenju nije se zaustavilo samo na grmljenju s propovjedaonica ili osnivanju društava. Postojale su mnogo ozbiljnije praktične posljedice. U 1885. epidemija boginja je izbila u Montrealu, u Kanadi. Skoro svi su se cijepili osim Katolika. Kada su vlasti pokušale silom nametnuti cijepljenje svojim katoličkim građanima, naišli su na protivljenje koje je prijetilo da će prerasti u nasilje. Radije nego da objasne svojim župljanima koristi od cijepljenja, katoličko svećenstvo je dozvoljavalo i u nekim slučajevima čak poticalo takvo ponašanje laika. Svećenik crkve St. Jakova reče u propovjedi da, "ako smo zaraženi boginjama, to je zato jer smo imali karneval prošle godine, uživali u putenosti, što je uvrijedilo Gospodina;...radi naše oholosti nam je Bog poslao boginje, da nas ponizi." Jedne religiozne novine su išle čak i dalje, pozivajući montrealske katolike na oružje, radije negoli da se izvrgnu đavolskoj vakcinaciji. Umjesto toga, katoličke svećeničke institucije u gradu pozivale su svoje ljude da obavljaju određene pobožne aktivnosti, procesije sa zagovorom Blaženoj Djevici Mariji i pojačanu uporabu krunice. Nije niti potrebno govoriti, da je katolička populacija Montreala pretrpjela mnoge nepotrebne smrti od boginja dok odgovarajuće mjera nisu napokon sprovedene po sili zakona. [35]
Higijena
Teološko preziranje tjelesnosti i uzdizanje "duhovnog" imalo je kobne posljedice po zdravlje milijuna. Grozne bolesti harale su Europom posebno u kršćanskom srednjem vijeku. Primjerice, sredinom 14. st. više od polovine populacije Engleske je postalo žrtvom bolesti. Kuga i kolera harale su nezajažljivo, i sada znamo da je jedan od glavnih razloga njihovu širenju bila nehigijena.
Crkveni oci su uvijek gledali na brigu o tijelu kao "oholu", a cijenili preziranje i mučenje tijela, ne bi li se tako "približili Bogu".
Zapušten život u nečistoći obdržavalo je mnogo tzv. svetaca, koji su predstavljali primjer na koji su se trebali ugledati Crkva i cijelo društvo, kao neka vrsta dokaza svetosti. Sv. Jeronim u Brevijaru Rimske Crkve pobožno naglašava kako je Sv. Hilarion cijeloga života živio u totalnoj fizičkoj nečistoći; Sv. Atanazije slavi Sv. Antuna jer ovaj nikada nije oprao svoje noge; najupečatljiviji dokaz svetosti Sv. Abrahama, bio je da 50 godina nije oprao niti svoje ruke niti noge; Sv. Silvija nikada nije oprala svoje tijelo osim prstiju; Sv. Eufraksija je bila u samostanu u kojemu su se redovnice uzdržavale od kupanja. Sv. Marija od Egipta je poznata po svojoj nečistoći; Sv. Šimun Stilit je nadmašio sve--najmanje što možemo reći je da je živio u takvoj nečisti i smradu da to njegovi posjetitelji nisu mogli izdržati.
U Francuskoj 14. st. Guy de Chauliac, veliki liječnik svoga vremena, uočio je da su određeni Karmelićanski redovnici posebno patili od bolesti, i bili posebno prljavi. Tijekom kuge, ne manje nego 900 Kartuzijanaca je pomrlo u jednoj grupi zgrada. Uzgred rečeno, od tih silnih pomora, Crkva je požnjela najveću korist. Silno se obogatila od zagovora i poklona preživjelih, zavjetnih darova, procesija, propovijedi koje su ulijevale strah u kosti pastvi. Gušeći pokušaje za poboljšanjem uvjeta života i higijene, te znanstvena istraživanja, Crkva je propagirala molitve, procesije, kajanje, postove, egzorcizam, krunice, obožavanje svetih relikvija, hodočašća, ispovijedi, izgon Židova iz gradova, spaljivanje vještica i heretika, svih koji nisu bili po volji crkvenih vlastima.
Zabrana anestetika tijekom porođaja
Naš sljedeći slučaj uplitanja teologije u zdravstvo, tiče se otklanjanja boli kod žena u porođaju. Ublaženje ili čak potpuno otklanjanja boli za žene kod poroda je jedan od osnovnih doprinosa medicinske znanosti. Uporaba lijekova, inhalanta i lokalne anestezije kao npr. epiduralna anestezija, pomoglo je mnogim ženama koje bi inače nepotrebno patile. Danas, uporaba ovog ili onog oblika lijeka za smanjenje bolova, široko je prihvaćena. Ipak, kao znanstveno otkriće, ono je također imalo bolno rođenje; zahvaljujući protivljenjima iz redova kršćanskih crkvi. Ova priča izlaže kršćansku teološku misao u svoj njezinoj nagoti, i pokazuje kako Biblija nikako ne može biti upotrebljiva kao baza za moralne prosudbe.
Kršćanske teolozi su oduvijek gledali na bol kod porođaja kao rezultat od kletve Boga na Evu i sve njezine potomke; za neposluh Njegove naredbe. Ova kletva je vrlo jasno izrečena u Bibliji:
Postanak 3, 16
A ženi reče: 'Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati.
Ovo "naslijedstvo bola" je opisano mnogo puta u Starom zavjetu:
Izaija 26:17
''Poput žena s djetetom, ... strava ih je obrvala, trudovi boli već ih spopadaju i grče se k'o rodilja. U prepasti jedan drugog motre, lica su im poput plamena.''
Tako, kako je Eva vikala u bolima donoseći na svijet svoju djecu, tako moraju sve žene kroz povijest činiti isto (osim Djevice Marije). Bol je bio podsjetnik na Pad. Tako su učili teolozi.
Naša priča započinje 1591., s ženom iz Edinburgha zvanom Euphanie Macalyane. Kad više nije mogla izdržati bol kod porođaja, ona zatraži od svoje babice, Agnes Sampson, lijek da bi smanjila boli od trudova. U to vrijeme, James VI (1566-1625) je bio kralj Škotske. [To je bio onaj isti James, koji je nakon što je postao kralj Engleske 1603., odobrio engleski prijevod Biblije, poznat danas kao Inačica kralja Jamesa, ili jednostavnije, Autorizirana verzija.] I James, čuvši za ovu odvratnost, razbjesni se i naredi da se Euphanie živa spali! Bilo je to upozorenje pobožnoga kralja bilo kojoj ženi koja bi se usudila izbjeći Evinu kletvu. [36]
Pronalazač anestezije za žene u porodu, bio je škotski liječnik, James Baker Simpson (1811-1870). Kao djetetu, pričali su mu o skoro fatalnim bolovima njegove majke kroz koje je prolazila dok ga je porađala. Bila je to scena koju su mu opisivali u živim detaljima. Dječak je porastao i postao liječnik. Vrlo brzo je unaprijeđen na mjesto porodiljskog pomoćnika.
Njegova dužnost kao opstetričara je bila da sa svojim vlastitim očima posvjedoči o patnjama koje su mu prije opisivali. Kao humanitarac, Simpson je bio uvjeren da niti jedna žena ne mora trpjeti takvu agoniju. Počeo je raditi na analgeticima koji bi pomogli ublažavanju te patnje. Nakon mnogih pokusa i grešaka on je napokon otkrio da se bol može smanjiti uporabom kloroforma. Iskušao je svoje otkriće na ženama u bolovima sa zaprepašćujućim uspjehom. 10. studenog, 1847., obraćajući se Medicinsko-kirurškoj udruzi Edinburga, Simpson izvještava da je iskušao analgetik tridesetak puta i postigao uspjeh svaki put. Ne želeći zadržati otkriće za sebe, on otkriva svoje postupke u nadi da niti jedna žena od sada neće morati nepotrebno patiti od porođajnih bolova.
Reakcija škotske kalvinističke crkve je bila brza i žestoka. "To je Sotonski izum!" vikali su, "Koliko li sramote za Edinburg!" Klerici su govorili o pobuni protiv samoga Boga, "Zar nije Svemogući izgovorio svoju prvotnu kletvu? Bol kod porođaja je Božja volja. Sada se jedan od Božjih stvorenja, bezbožno pobunio protiv božanske naredbe, usudio se osujetiti Božji Plan." Smrt vatrom za herezu je dotada već bila ukinuta, i nema sumnje da bi to bila i Simpsonova sudbina, da je to i dalje bilo dozvoljeno. Unatoč tomu, crkvene su vlasti imale još načina i sredstva za progon tog liječnika. U crkvama su propovjednici upozoravali trudnice da ne smiju dozvoliti ovaj đavolski tretman na njima, a djecama će biti strogo uskraćeno otajstvo krštenja. Ova upozorenja su sigurno imala svoj učinak, jer imamo zapis od Simpsona kako se žali prijatelju da "mnoge od mojih pacijentica imaju snažnu religioznu averziju protiv anestezije. Većina njih obraćala se svojim župnicima." Propovjedaonica nije bilo jedino mjesto sa kojega je svećenstvo napadalo Simpsona. Oni su slali cirkularna pisma svim liječnicima u Edinburgu, u kojima su bile sljedeće riječi:
Po svemu sudeći, Sotona želi pomoći ženama u patnji, ali rezultat će biti kolaps društva, jer strah Gospodnji koji ovisi o zaklinjanju pogođenih, bit će uništen.
Drugim riječima, propovjednici su se bojali da kad jednom bol bude savladana, ljudi više neće biti religiozni! Liječnici, općenito, kao dobri Kršćani, priklonili su se svećeničkim tumačenjima. Većina kršćanskih laika također, kao odano stado crkve, priključilo se osudi Simpsona, i njegova otkrića. U svoju obranu, Simpson navodi Nastanak 2, 21, gdje je Bog prvog čovjeka uspavao prije nego što mu je iščupao rebro da načini Evu. Ali on nije mogao parirati teološkoj sofisteriji škotskih kalvinista. Oni su mu odgovorili da je Adamova "operacija" bila učinjena prije Pada, da je prokletstvo na Evu bačeno nakon toga. Tako da kletva ostaje!
Konflikt je trajao šest godina. Vaga se napokon preokrenula u Simpsonovu korist, kada je kraljica Victoria (1819-1901) prihvatila uporabu anestetika kada je porađala princa Leopolda. [37]
Zaključci
Često se čuje obrana od kršćana, da su zločini i grozote koje su počinili kršćani u prošlosti bile učinjene od strane ljudi koji su pogrešno upotrijebili kršćanstvo za svoje vlastite zle nakane, i da to nije bilo uslijed greške religije same. Međutim, čak i površan pogled na gornje primjere pokazuje da takva obrana djeluje prazno.
Gušenje grčkih racionalističkih načela medicine bilo je očekivana posljedica vjerovanja da je Bog taj koji je uzrok bolesti i da su čudesa i relikvije bili načini kako se moli Boga da ih izliječi. Unutar ovog konteksta, možemo razumjeti zašto je Tertullian (crkveni otac) etiketirao jednog od najvećih grčkih liječnika antike kao "mesara".
Istu nepromjenljivi primjenu teologije vidimo u protivljenju ranih i srednjovjekovnih kršćana prema postupku seciranja leševa. To je postavilo cijelu ideju tjelesnog uskrsnuća i vjerodostojnosti nekih biblijskih priča (npr. stvaranje Eve od Adamova rebra) u sumnju. Prema tim načelima, očito je da su religiozne vođe izabrale braniti taj postupak.
Protivnici cijepljenja i vakcinacije nisu imali ništa za steći što se tiče prevencije te medicinske tehnike da dosegne javnu uporabu. Kao ljudska bića, oni bi sigurno osjećali bol vidjevši tolike ljude da umiru. Ali njihovi argumenti su bili isključivo teološke prirode i, dodao bih, temeljeni na konzistentnom čitanju i razumijevanju Biblije. Ako je isključivo pravo nanošenja bolesti i njihovog izliječenja u Boga (što je jasan slučaj, kao što smo imali prilike vidjeti u tekstu prije), onda je pokušavanje sprječavanja bolesti nešto poput pokušavanja suprotstavljanja volji Boga.
U konačnici, pružanje anestetika ženama na porođaju, argument je bio ponovno teološki. Ako je Bog zadao bol Evi kao kaznu, ljudi se ne bi trebali biti "igrati Boga" da spriječe djelovanje te kletve. Bol od porođaja, prema ovom teološki potkovanom pogledu, nije "zlo" koje bi trebalo biti ublaženo, nego oblik patnje koji žene moraju pokorno prihvatiti kao podsjetnik na prvobitni - Istočni grijeh, koji je Eva učinila protiv Boga. Ponovno, ako uklonimo ovaj teološki pogled, svi uključeni ne bi imali nikakva razloga za osudu takva napretka medicine.
Ne škodi ponoviti da ovi pokušaji zaustavljanja blagotvornog znanja medicine nisu učinili zli ljudi željni vlastitog probitka preko religije, za svoje "zle ciljeve" koje su imali na umu. Ovi čini gušenja medicinskog napretka, koji su prouzrokovali na tisuće i tisuće bespotrebnih smrti i neizrecive patnje, činili su ljudi od uvjerenja [c] - bez ikakve sumnje zavedeni, ali ljudi od uvjerenja usprkos toga - ljudi koji su vjerovati da obavljaju Božje djelo suprotstavljajući se medicinskoj znanosti. Tako se "zlo" poglavito ne nalazi u ljudima samima, nego u teološkom sustavu, koji ih je oslijepio na suosjećanje prema patnji koja ih je okruživala.
Zahvaljujući neumornoj borbi znanstvenika i prosvijećenih ljudi u prošlosti, danas su takvi teološki rezoni zastarjeli. To možemo zahvaliti jasnoj dobrobiti koju nam je svima donio napredak medicine. Međutim, moramo upamtiti da postoji nova fronta teoloških napada na medicinu i biološke znanosti. Današnja teološka protivljenja istraživanjima embrionalnih matičnih stanica, kloniranju, in-vitro oplodnji i genetskom inženjeringu su temeljena na istoj logici koja je bila uzrok mnogim patnjama u prošlosti.
Fusnote:
a.) To je bio glavni argument proslavljenosti Williama Harveya (1578-1657).
b.) Strogo uzevši, Jenner nije "otkrio" cijepljenje. Povremene priče o tome kako na mljekarice zaražene s kravljim boginjama nikada nisu došle boginje, bile su poznate neko vrijeme prije njegovih radova (njegova prva cijepljenja 1796.). Nadalje, uporabu cijepljenja kravljim boginjama za spriječiti boginje, iskoristilo je dvoje ljudi ranije: engleski zemljoradnik, Benjamin Jesty 1774. i skrbnik Petar Plett 1791. Međutim, Jenner je bio prvo koji je objavio svoja opažanja i rane pokuse, pa je njemu normalno pripisano to otkriće. [32]
c.) Začuđujuće je kako lako se ljudi daju uvjeriti od nekoga koji je obilježen kao "čovjek od uvjerenja" - kao što noviji predizborni rezultati to pokazuju. Ipak, "čovjek od uvjerenja" koji svoja uvjerenja crpi preko neispitane vjere (i s malo radoznalosti da neprekidno ispituje svoju ispravnost) nije različit uskogrudnog fanatika. Kao što su primjeri iznad pokazali, "ljudi od uvjerenja" su bili ti koji su konzistentno zadavali štetu ljudima, boreći se protiv napretka medicine.
Reference:
1. Freeman, The Closing of the Western Mind: str. 17
Pomeroy, Antička Grčka: str. 259
Rubenstein, Aristotleova djeca: str. 25
White, Povijest borbe znanosti s teologijom u kršćanstvu, Vol II: str. 2
2. Freeman, op. cit.: str. 42
Pomeroy, op. cit.: str. 460
White, op. cit.: str. 2
3. Freeman, op. cit.: str. 18, 66, 142
Pomeroy, op. cit.: str. 474
White, op. cit.: str. 33
4. White, op. cit.: str. 2-4
5. Ibid.: str. 27
6. ibid.: str. 27
7. ibid.: str. 27-28,37
8. ibid.: str. 28
9. ibid.: str. 31, 36-37
10. Freeman, op. cit.: str. 320
11. ibid.: str. 319
12. White, op. cit.: str. 25-26
13. Freeman, op. cit.: str. 321
White, op. cit.: str. 40-41
14. Freeman, op. cit.: str. 321
White, op. cit.: str. 43
15. White, op. cit.: str. 33-34
16. ibid.: str. 35
17. Rubenstein, op. cit.: str. 12-46
18. White, op. cit.: str. 49-50
19. Phelips, Crkva i moderna misao: str. 121
White, op. cit.: str. 31-32
20. Stein, Enciklopedija nevjerovanja: str. 465
21. Gordon, Uznemirujuća povijest medicine: str. 9
Lehrer, Istraživači tijela: str. 5-6
White, op. cit.: str. 50-54
22. Gordon, op. cit.: str. 10
White, op. cit.: str. 52-54
23. Ronan, Povijest svjetske znanosti: str. 288-305
24. White, op. cit.: str. 54-55
25. Gordon, op. cit.: str. 45
Lehrer, op.cit.: str. 334-340
26. Gordon, op. cit.: str. 45
Lehrer, op.cit.: str. 338
28. White, op. cit.: str. 55-56
29. Lehrer, op.cit.: str. 340
White, op. cit.: str. 56-57
30. West, Besmrtna ćelija: str. 218
31. White, op. cit.: str. 57
32. Lehrer, op.cit.: str. 342
33. ibid.: str. 342-344
34. White, op. cit.: str. 58-59
35. ibid.: str. 58-61
36. Feuloep, Trijumf nad boli: str. 335
37. Ibid: str. 324-341
"Prije mnogo godina, prijatelj mi je savjetovao da nikada u svojim knjigama ne pišem bilo što u svezi religije, ako namjeravam promicati napredak znanosti u Engleskoj; stoga se nisam bavio međusobnim posljedicama jednog na drugo. Da sam predvidio koliko je u međuvremenu svijet postao liberalniji, možda bih drugačije postupio."
(Cambridge Manuscripts cited by Gertrude Himmelfarb in Darwin and the Darwinian Revolution (1967) str. 383.)
"Premda snažno zastupam slobodu misli o svim pitanjima, čini mi se, ispravno ili ne, da izravni argumenti protiv kršćanstva i teizma jedva da imaju ikakav učinak na javnost. Slobodno razmišljanje se najbolje unaprijeđuje postupnim prosvjećivanjem ljudi, kao posljedice napretka znanosti. Stoga sam uvijek izbjegavao pisati o religiji i ograničio sam se na znanost. Vjerojatno sam bio previše pod utjecajem brige koja se mogla pojaviti kod nekih članova moje obitelji, da sam na bilo kakav način dao svoju izravnu potporu napadima na religiju."
(Pismo Edward Avelingu, 13. listopada, 1880.)
[Charles Darwin, znanstvenik]
No comments:
Post a Comment