"Apologetika" (iz grčke riječi apologia) je izraz koji se koristi za opisivanje intelektualne obrane nečega - u ovom slučaju katoličke religije. Kršćanska apologetika se prakticira kako to ustanovljava 1. Petrova poslanica 3:15, koja kaže:
Naprotiv, štujte u svojim srcima Krista kao Gospodina, uvijek spremni na odgovor svakomu tko od vas zatraži razlog nade koja je u vama.
1. Petrova 3:15
Ovaj stih je naredio bavljenje različitim apologetskim disciplinama i sofisterijama, od klasične do suvremene. Drugim riječima, upregnite sve svoje sile da dokažete istitnitost apsurdnih teza svoje teologije, svoje vjerske ideologije, ma koliko apsurdna bila. Preskočite sve što govori protiv vaše teze, zanemarite kritiku, vucite vodu isključivo na svoj mlin. Ta vještina poznata je još od stare Grčke, a ljudi koji su se bavili s time nazivani su sofistima - lukavim obmanjivačima, vještim manipulatorima.
Snjeguljičino uskrsnuće!
Opremljeni dakle čarobnom kutijom kršćanske apologetike, postaje nam očigledno da je uskrsnuće Snjeguljice "jedan od najdokazanijih događaja u povijesti u kojega nema nikakve sumnje, niti se čak može voditi ikakva suvisla rasprava o tome! Većina znalaca se slaže oko toga da je besmisleno negirati postojanje takve princeze, ako priču o njoj lišimo fantastičnih elemenata. Gdje su dokazi da nije postojala?"
Lik Isusovo uskrsnuće opisuju razni kršćanski apologeti kao jednu od najbolje potvrđenih i dokazanih činjenica u povijesti čovječanstva, što pak svakome racionalno mislećem čovjeku djeluje kao iznimno čudnovata, da ne kažem smiješna izjava.
Tvrdnja raznih crkvenjaka da je čarobno uskrsnuće jedne osobe nakon njezine smrti prije 2000 godina bolje dokazano nego npr. Bitka kod Akcija (pomorska bitka između Marka Antonija i Oktavijana kojom završavaju rimski građanski ratovi i nastaje Rimsko Carstvo) ili povijesnost Julija Cezara, vrlo je česta i glasna, stoga ću vas upoznati s metodologijom kršćanske apologetike, ako nikada niste zašli u Zonu sumraka toga umijeća.
Nakratko ću dati uvod koji se odnosi na jedno drugačije uskrsnuće osobe koja nije Isus, nije Židov, odigrava se u bližem vremenskom razdoblju, a svima je poznata, dakle ako se sjetimo priče o Snjeguljici, poznato vam je da se ona vratila iz mrtvih poljupcem princa.
Mnogi od vas možda misle da je to bajkovita vilinska pričica za djecu, ali zapravo se radi o jednom od najboljih potvrđenih događaja u povijesti. Kako to možemo dokazati na način kako apologetika dokazuje Isus Kristovo uskrsnuće?
Imamo nekoliko prvorazrednih izravnih svjedoka tog događaja. Primjerice, imamo sina jednoga kralja, lijepog princa čiji je život temeljito promijenjen, bio spreman umrijeti za svoju princezu i koji se njome poslije oženio, pa su oboje živjeli sretni zajedno. Osim toga imamo svjedoke na koje se možemo osloniti. Tu je cijela dvorska svita, sluge i dvorjani koji su svojim vlastitim očima svjedočili događaju, oko par stotina ljudi (baš kao što Pavao tvrdi da je 500 ljudi vidjelo uskrsloga Isusa). Snjeguljičin stakleni lijes je ostao prazan! Onda imamo Zlu kraljicu koja je osobito dobar svjedok, zato što ona daje neprijateljsku potvrdu događaja, jer je željela ubiti Snjeguljicu; pa imamo stvarno dobrog svjedoka, njezinog slugu koji je poslan da je ubije, ali je umjesto toga promijenio mišljenje i nije ubio Snjeguljicu u šumi, nego je pusti da živi. Tako imamo vrlo dobrog svjedoka koji je cinik, skeptik, treći dobar svjedok koji je promijenio svoje mišljenje. Imamo i nešto što bismo mogli također opisati kao neugodno/sramotno svjedočanstvo: čarobno zrcalo. Čarobno zrcalo je takva očigledna glupost da ta činjenica u priči zapravo dokazuje da to nije izmišljotina, jer ne bi netko izmišljao i ubacio nešto što je tako apsurdno i sramotno potkapa vjerodostojnost cijele priče. Upravo jer je apsurdno dokazuje da priča nije izmišljena, jer bi netko tko laže dodao nešto uvjerljivo!
Potporu toj ideji daje ideja ranijeg teksta Vjerovanja. Ta magijska formula je, kao što svi znamo: „Ogledalce, ogledalce moje, najljepši na svijetu tko je?“
To pokazuje da se ta priča zapravo može pratiti natrag u prošlost, dokaz da je Vjerovanje očito prethodilo toj priči, tako da imamo publiku koja je tu formulu već poznavala otprije, pa je prilog dokazu ove priče kao povijesnih događaja.
Naravno, imamo i izjave 7 izravnih svjedoka uskrsnuća, iz princezina najbližeg okruženja s poznatim imenima: Učo, Ljutko, Srećko, Pospanko, Stidljivko, Kihavko i Glupko. Svi su bili spremni dati svoje živote za Snjeguljicu, a nitko ne bi to učinio za laž, nego jer su znali da je Snjeguljica dobra i da je uskrsnula.
Dakle već imamo jedanaest svjedoka iz prve ruke o uskrsnuću, uz brojne dvorjane, puno detaljnih podataka. Dodajmo tome golemo mnoštvo spisa u kojima je ta priča, diljem svijeta prevedena na većinu svjetskih jezika, o zbivanjima oko Snjeguljice i njezinom uskrsnuću.
Vjerujemo li u tu priču? Naravno ne. To je bajka i samo se igramo riječima. Snjeguljica i Sedam patuljaka bajkovita je priča i žao mi je što će to neke uvrijediti, ali Isus Krist sa dvanaest učenika, vazda Djevica i ostali likovi je isto tako bajkovita priča.
A „dokazi“ za Isusovo uskrsnuće su upravo onakvi kako sam ih opisao za Snjeguljičino uskrsnuće.
Iako sve to može biti i istina, u kojem slučaju se zahtijevaju Božja čudesa. Neću isključiti čudo a priori. Uostalom, po svojoj definiciji, čudo je nešto tako neobično da niti ne bismo mogli naći dokaze da se zbilo. Kako bismo uopće mogli dati uvjerljive racionalne i logičke dokaze za nekakvo čudo koje prkosi svim zakonima fizike i logike?
Ono što sam želio pokazati, je da nemamo dokaza o uskrsnuću osim onih koje su pažljivo konstruirali ljudi koji su silno motivirani za održavanje „istine“ svoje religije koja je oslabila do točke gotovo samouništenja prema dokazima znanosti. Znamo da klerikalna industrija koja propagira ovu priču (i indoktrinira njome malu djecu), ima ogromnu snagu, goleme resurse za prenositi svoju poruku širom svijeta, te drži propovijedi i predavanja kako je sve to istina.
Ali moram vam reći da je to sve laž.
Hvala na pažnji,
Vaš Kenneth Humphreys
(nadahnuto slobodnim prijevodom transkripta)
https://www.youtube.com/watch?v=x_cqkv81J_s
http://www.jesusneverexisted.com
Lik Isusa Krista je u povijest smjestila jedna jedina priča, nazvana "po Marku".
Vjerojatno pisana ne kao povijest, nego kao poučni midraš. Drugi su je "evanđelisti" prepisali i dopunili svojim maštarijama, a Pavao je prije toga pričao o sasvim nezemaljskom Kristu Spasitelju kojega su zli arhoni razapeli na nebesima po prorocima i pričama iz prastarih židovskih spisa. Kasnije je ta priča postala temeljem neke od vjerskih sekti, koja se proširila Rimskim carstvom sa svojim obećanjima raja i prijetnjama pakla među slabije obrazovanim pukom.
Apologeti su iskemijali i svoje definicije toga što je to njihova apologetika:
Klero-proustaška hrvatska wikipedija palamudi uz dlaku katoličkom svećenstvu:
"Apologetika u kršćanskom pastoralu treba biti usmjerena u dvama pravcima: s jedne strane župnici trebaju župljanima biti spremni odgovoriti o vjeri na pitanja na koja već jesu ili na koja bi mogli naići. S druge strane, jedan viši stupanj apologetskog rada je kad se osposobljava same župljane biti apologetima, čime ih se formira za područje evangelizacije."
Dakle imamo hvalevrijednu SPREMNOST župnika, na "odgovore o vjeri", o "pitanjima na koja bi mogli naići". Uočite uporabu riječi "kršćansko". Katolici vole miješati pojmove katoličko i kršćansko, iako se zaklinju da su goleme mase kršćana zapravo sotonski nadahnuti heretici, na putu prema paklu, otpadnici od istinske vjere, posebno mrzeći protestante, pravoslavne, Jehovine svjedoke, Luterane, Mormone itd.
Radi se o tvrdoj vjerskoj indoktrinaciji, jednoumlju, pljuvanju po svemu što nije strogo, uskogrudno dio njihove vjerske ideologije, i odstupa tek za mikron. Može se samo slaviti i hvaliti (vatikano)katolička Crkva, kler, Biblija i njegova prljava povijest. Nikako kritizirati bilo što, osim odstupanja od tvrdolinijaške revne slijepe poslušnosti katekizmu. Pjesnički cifrasto zboriti i pojati o ljepotama katoličanstva i klera. A ako netko iznosi argumente koji tome ne idu u prilog, "vrlo obazrivo" to jednostrano sasijeći. Uz prijetnje vječnim mukama... i obećanje poslušnicima predivne nagrade koja vječito traje.
Područja gdje bi se trebala širiti apologetika je župni vjeronauk i kateheza za sve uzrasne kategorije.
Jasna je nakana. Vjeronauk ima za cilj indoktrinaciju malene djece, dok još nemaju razvijeno kritičko mišljenje i dok još vjeruju u Djeda Božićnjaka, Svetog Nikolu i Krampusa, vile i vještice. Odrasle će slabo indoktrinirati. Kad je klica praznovjerja ulovila korijenje u djetinjstvu, izuzetno je teško toga se osloboditi. Zato kler navaljuje na osnovnu školu i vrtiće.
Važno je pri tom postići kod vjernika da je rimokatoličanstvo nešto što je razumno, a ne samo nešto što se slijepo prihvaća.
Uočite "blagi i neuočljivi" prijelaz od kršćanstvo na rimokatoličanstvo.
Vjerski obmanjivači ne šire samo svoje praznovjerje, nego kao dio paketa, uvjeravaju žrtve da su svojim razumom se osvjedočile da su njihove nebuloze logičke i razumom slobodno prihvaćene. To je lopov, koji te uvjerava da ti nije ništa uzeo, nego da ti je zapravo dao poklon svojom krađom. Podario te istinom, umjesto lažima.
